gost autor: Centar za praktičnu politiku, Dragan Popović
APEL UPOZORENJA DEMOKRATSKOJ JAVNOSTI
Pozivamo demokratsku javnost da se svim demokratskim i legalnim sredstvima suprotstavi autoritarnim tendencijama u državi i da se angažuje na sprečavanju daljeg urušavanja nezavisnih institucija, vladavine prava i demokratije u Srbiji.
Predstavnici vlasti nastavljaju hajku na Zaštitnika građana Sašu Jankovića koristeći sve grublji i sve neprimereniji jezik. Zakon o Zaštitniku građana propisuje postupak za razrešenje i predstavnici vlasti u Parlamentu uvek mogu pokrenuti taj postupak i razrešiti Sašu Jankovića. Uslov je, naravno, da prvo dokažu da Saša Janković nestručno i nesavesno obavlja svoj posao.
Teče Velika, Strasna nedelja, Veliki Dani od srede do petka koji, mešajući legende i verovanja o stradanjima i mukama imaju kraj u Nedelju, koja je dan opšte radosti života nepobedivog.
"Vaskrs (stsl. въскръсъ, arh. Velikden) najveći je hrišćanski (crkveni) praznik kojim se proslavlja Isusov povratak u život — vaskrsenje. Po hrišćanskom verovanju, to se desilo trećeg dana posle njegove smrti, uključujući i dan smrti: tj. prve nedelje posle Velikog petka. To je pokretni praznik i praznuje se posle jevrejske Pashe (heb. pessach) u prvu nedelju posle punog meseca, koji pada na sam dan prolećne ravnodnevnice, ili neposredno posle nje. Kod istočnih hrišćana, Uskrs najranije može da padne 4. aprila, a najkasnije 8. maja, a kod zapadnih hrišćana uvek pada između 22. marta i 25. aprila.
Pripreme za Uskrs se razlikuju od običaja do običaja. Tradicionalno počinju na Veliki četvrtak, dan pričešća. Nastavljaju se Velikim petkom. Tog dana je Isus, iz kuće prvosveštenika Kajafe odveden do rimskog prokuratora Pontija Pilata. On ga je osudio na raspeće na krstu. Isus je razapet i umro na Golgoti, brdu izvan Jerusalima. Pred smrt rekao je: Oče, oprosti im. Ne znaju šta rade"
Mi žene rođene u drugoj polovini XX veka smo prva generacija žena ikada rođenih, a da su nam unapred bila namenjena prava po kojima smo mogle biti smatrane ljudskim bićima, jednakim pred zakonom kao i muškarci. Hiljadama godina ranije nikome nije palo na pamet da bi to moglo biti tako, da nije normalno da muška polovina čovečanstva smišlja sva pravila, a da se ženska polovina tim pravilima bespogovorno i ćutke povinuje, da tim pravilima služi i da živi svoj jedini život bez prava da se pita i odlučuje sviđa li joj se išta od tog života. Ćuti, slušaj i radi, „ja te 'lebom 'ranim“, tako je bilo.
29.01.1934., rođen je Branko Miljković, Pesnik, Čovek koji je živeo metafore, Pesma koja je živela čoveka, jedan od najvećih pesnika našeg jezika, jedan od onih Pesnika o kojima se skoro samo ćutalo i koji je baš tom tišinom uspeo da dopre do mnogih od nas, jedan od onih Pesnika koji je svojom poetikom učinio da se mi, njegovi poklonici i poštovaoci osećamo kao članovi kakvog "tajnog, zavereničkog kluba" koji se prepoznaju retkim citiranjem njegovih stihova i nemuštim deljenjem njegovih neukrotivih reči.
Trojica ljudi, naouružani automatskim oružjem ubili su danas 12 ljudi u sedištu "Charlie Hebdo" satiričnog lista,, u centru Pariza, sasuli su šaržere metaka u ljude koje ne poznaju, u karikaturiste, satiričare, novinare i dvojicu policajaca.
Francuska je odgovorila rečenicom "Je Suis Charlie" i pozivom na okupljanje večeras na Trgu Republike u Parizu, okupljanjem za slobodu štampe, za demokratiju, za Republiku.
Da zajedno pišemo i čitamo 2015, dan po dan u zdravlju i dobroj volji da ostavimo kakav dobrar trag na svakoj stranici njenog dana ....
Sve nesrećne porodice liče jedna na drugu (tu je veliki književnik bio potpuno u krivu), sve nesrećne porodice dele patnju, život u nasilju jednih nad drugima, život u kome te neko "tvoj" omalovažava, ponižava, kinji, maltretira, tuče, bije, šamara jer je fizički jači ... i nije važno da li si žena, muškarac, dete ili starija osoba - svi mogu biti žrtve nasilja i svi, katkada, bivaju nasilnici ...
Niko nema pravo na nasilje nad drugim ljudskim bićem i niko ne mora svoj život da provede u patnji, strahu i nesreći od nasilja.
Zakonom je porodično nasilje zabranjeno i kažnjivo, ali ga još uvek previše ima, zakonom je propisano da nasilje nije privatna stvar, da je svako nasilje odgovornost nekoga u društvu, i koliko nam nedostaju snažne institucije toliko nam nedostaje i sav naš komšiluk, naša okolina, naši prijatelji i poznanici koji umeju glasno da kažu "sram te bilo, siledžijo! i m'rš iz našeg sokaka kad n'umeš čovekom da budeš ni sa svojima ni sa tuđima"
Nedostaje nam da jedni druge učimo i naučimo da je nasilje - sramota i bruka.
Nedostaje nam da jedni druge učimo i naučimo da je u srcu svakog nasilja ogroman strah koji se nasiljem skriva i da i nasilnike tog straha oslobodimo.
Nedostaje nam da se ne zgražavamo nad nasiljem (jer zgražavanje ume da zaglupljuje) već da uvidimo i usvojimo da je svaka volja za nasiljem nemoralna, da je svako nasilje jedna ničim opravdana bruka i sramota od ponašanja.
14.11.1960, odlukom suda, Ruby Bridges je jedna od šestoro dece koja su krenula u američke škole, do tog trenutka rezervisane samo za belu decu, a u školu je išla u pratnji US maršala (šerifa) zbog ogromnog protivljenja stanovništva i protesta roditelja bele dece u Nju Orleansu gde je počeo program "integrisanih škola" zamišljenih da u njih idu sva deca, bez obzira na boju kože ... roditelji bele dece su pretili ispisivanjem svoje dece, a nastavnici i učitelji odbijali su da rade u nastavi u učionicama sa crnom decom, svi osim Barbare Henri iz Bostona koja je Ruby učila sve predmete ...
Pre samo 50 godina ... jer ništa ne može zaustaviti ideje čije je vreme došlo..
Ulicama Berlina, kolovozom i trotoarima, vijuga jedna kamena linija sastavljena od dva bloka koji su bili temelj Zida, svugde su u ravni podloge, malo su drugačije boje i po njima se ne može uvek hodati, ali se uvek mogu – videti. I kad se zagledaš u njih stvore ti pitanje „da li je danas važnije što je Zid pao ili što je bio?“. Lakoća kojom se može dobiti odgovor „važnije je što je pao“ nosi istovremeno sobom svu težinu istorije kojom je – bio. Istorije kojom je ostavio neizbrisiv otisak na ulice, prostor, zgrade i život svih koji su u Berlinu živeli, tada i sada. I ne samo na njih.
Berlin je već dugo važan grad, iz mnogo dobrih razloga. Sporiće mu, ponekad, tu „važnost“ obližnji Drezden i istorija Saksonije, (a o Bavarskoj ili Hesenu i da se ne govori), ali niko neće stvarno poreći važnost Berlina i Pruske, čudesne države koja je nestala preko noći 1919 (neće je spominjati često, ali njen nevidljivi otisak je tu).
Berlin, kao četrdesetpetogodišnji simbol „podeljenog grada (sveta)“, nosi sobom svu tu važnu istoriju nekako sasvim posebno, slično kao otisak Zida koji ne postoji više ali je „sveprisutan“, bar meni potpuno vidljiv.
Možda zato ne umem da vidim spomen na Zid drugačije nego kroz na mah stvorene slike samo o – Berlincima koji su živeli s obe strane Zida.
ili
- post o volji za glasinama i širenjem straha, o lakoći naše sklonosti ka glasinama i o ponekad neverovatnoj lenjosti da svima dostupne činjenice sami proverimo i tako se sa glasinama izborimo -
Ima taj "tekst" (citiran u ovom tekstu) o vakcinama koji "kruži" internetom, ni prvi ni poslednji sastavljen od potpunih, očiglednih laži, lupetanja, izmišljanja i laganja, kojim (gle čuda!) dobija na uverljivosti, hrani razumljiv strah roditelja od sadržaja vakcina koje treba dati detetu različitog uzrasta, od novorođenčeta do poslednje revakcinacije, tekst koji može naneti neprocenjivu štetu jednoj oblasti za koju bi moralo da važi : "daj jasnu, nedvosmislenu, proverljivu činjenicu o vakcini koju treba da dam svom detetu".
Jer neverovatno veliki broj roditelja do kojih širinom interneta dospe ovakav tekst imaju zebnju kao prvu reakciju i zastrašeni se pitaju "ima li tu nešto?".
Nema.
Ali su činjenice protiv percepcije uvek sasvim nemoćne. Strah pokazuje potpunu otpornost na racionalna, proverljiva objašnjenja jer je sumnja u valjanost vakcina koju izaziva briga za dete takva i tolika da svako onaj ko pokuša da dokaže da je izmišljotina nešto što je očigledno da je laganje, može samo da upozna svu dubinu bespomoćnosti nad smanjivanjem ili uklanjanjem štete koju ovakvi tekstovi već čine ili tek mogu učiniti.
Zato mi i nije namera da bilo koga činjenicama razuverim, to je i nemoguć i neproduktivan posao, niti smatram etičkim da se u suprotstavljanju ovakve izmišljotine ponudi druga izmišljotina, namera mi je da kroz nekoliko rečenica otvorim dijalog (ako je i to moguće) o razlozima i motivima koji nas od pitanja "koliko puta smo slagani o nečemu važnom?" dovede do stava "uvek!" kojim smo onda očigledno spremni da poverujemo u "ćelave, bele laži" koje kao glasine dolaze iz raznih izvora i stiču "uverljivost" upravo širenjem "od usta do usta" kao što to glasine čine od kada je ljudi.