Osam godina sam živela na Novom Beogradu... tamo daleko u blokovima. Dane sam provodila na Savi, zimi sam lutala pustim dugačkim ulicama, noćima sedela dugo kraj velikog prozora i na uličnoj svetiljci posmatrala kapi kiše ili pahulje, tišinu. I onda zvuk tramvaja... Prvi jutarnji me podseća na moju sobu u dedinom stanu, četke umazane od boja i papire rasute po krevetu i podu, dok se prvi zraci svetlosti probijaju kroz uvek spustene roletne. Moji ukočeni prsti koji bi još nešto da nacrtaju a nisu više u stanju, neka zadovoljna praznina u duši, srećna potrošenost. Oni dnevni i česti
Jednog jutra sam se probudila i pomislila kako bi bilo zanimljivo zapisati svaki san kog se sećam posle buđenja, ali ne u svesku, ne na papir. Na postelju. Početi od jastuka redom. Malo po malo, budila bih se pokrivena svojim starim snovima, sanjajući neke nove... U stvari, moj krevet bi bio jedna velika kaligrafija.
Skrenuli smo iz Knez Mihajlove ulice, prošli pored knjižare Narodne knjige i male pekare sa leve strane i stigli do raskrsnice. Nije bilo nikog i odjednom je sve utihnulo. Ispred nas su stajala vrata i nad njima natpis „Apropo - knjižara i čajdžinica". Jednom davno sam slučajno naišla na ovo mesto, ali je potpuno drugačije izgledalo. Otvorila sam vrata i zakoračila u jedan drugi svet, miran i tih, neverovatan. Tu na korak od gradske vreve, gužve i šarenila prolećne ženske mode, glasne muzike bašta, zvonjave mobilnih telefona, svega... Oaza mira i tišine. Naručili smo čaj i
Nisam ih jela godinama. Bez nekog naročitog razloga, eto tako, zaboravila sam. Negde u svesti, daleko, ostao mi je ukus, možda slika toga kakav bi trebao da bude. Onaj sočni slad koji nema ni jedno drugo voće, prvi utisak kad zagrizeš i uživanje se razlije u ustima, čudna zrnca u mesu ploda koja krckaju pod zubima kao sitne kostice i peteljka i seme koji jedva da ostanu na kraju kao trag da je nešto postojalo. Zagrizla sam. Ukus je bio taj, samo malo bolji, jer je stvaran. Zaboravila sam onaj osećaj između donje i gornje vilice, negde u zglobu, sladak sok što curi niz bradu i sve
Pljušti nad Beogradom. Jedna od onih večeri kada niko ne želi da bude napolju. Gledam kapljice kako odskaču po asfaltu dok čekam zeleno na semaforu. Ne mogu da saberem misli ispod kapuljače. Previše je toplo za januar. Neki gorak ukus u ustima...Onaj što ostaje posle loše vesti, teških reči ili nove plombe. Stojim na kiši, ona pada po meni, ja ne osećam ništa. Kapi padaju sa moje kapuljače kao sa nekog starog krova. Čini mi se, mogla bih ovako večno da stojim, jer možda i vreme stoji...U stvari samo prebrzo curi kroz prste, a ja ne osećam.
Sedela sam u autobusu, u drugom redu sa leve strane, do prozora. Slušala sam radio. Posle dve stanice, pored mene je sela žena. Krupna žena. Nagnječila me je. Ja istina nisam krupna, čak i premršava za svoje godine. Ugurala se na sedište, ili bolje rečeno ugnezdila, pošto je napravila onaj pokret levo-desno koji prave kokoške u crtanim filmovima, kad sedaju u gnezdo. Vukla je torbe i uzdisala. Verujem da joj je bilo teško.
Sedela sam tako između nje i prozora i gledala kako se smenjuju razmrljane boje na kiši. Bilo mi je toplo.
Moja soba za čitanje - ako se to uopšste može nazvati sobom...Taman dovoljno mesta da se smesti veliki, široki krevet za dvoje, dve police sa knjigama i kutija sa torbama i šeširima. Odmah pored su vrata terase, kad je lepo vreme kao sada, otvorena širom. To je zapravo moja spavaća soba, ali je zatrpana knjigama. U krevetu za dvoje, spavam samo ja.
Nedelja popodne, pokušavam da smirim i sredim misli. Moja glava na neki čudan način nije moja. Pored mene na polici "medeno" bela solja sa tacnicom i miris jos vruće slatke kafe. Dve keramičke kravice me gledaju zbunjeno.
"Ko
To neko kasno popodne kad nebo prelazi u bledilo i sve lagano gubi boju, kad gužva na ulici prerasta u brujanje. Negde u daljini čuje se cika dece, iza ćoška zuji toplana, kratak zvuk auta niz ulicu, zveckanje ključeva i komšinicine papuče, treska ulaznih vrata za njom i opet trenutak tišine. Nedostaju vrapci. Onda brzo prolazi motor niz ulicu, beba plače u zgradi preko puta, toplana prestaje da zuji i opet tišina. Nekoliko zgrada dalje, lavež velikog psa, dole na ulici neko zove Slađu, nema odgovora. Tišina. U krošnji se čuje klepetanje krila, iz dnevne sobe prigušena reklama