GOVORI: Svetozar Zrilić
TEKST: albicilla
Naš brod je bio ledolomac od 86 metara, M/V Polar Star, sa duplim koritom i maksimalnom brzinom od 14 čvorova. Star je oko 20 godina i dugo je za švedske vlasti lomio led po Baltiku, a posle ga je kupila kanadska kompanija koja se bavi eko-turizmom. Kada je na Severnoj polulopti leto, on obilazi Arktik, Beringov moreuz, itd., a kada tamo dolazi jesen, oglase na sajtu ture od po 10, 12, 15 dana gde se gosti smenjuju sve dok ne stignu do Ušuaje.
Kada je na Južnoj hemisferi leto on tamo odradi određen broj tura za Antarktik. Recimo tura na koju sam ja išao, obilazak Antarktičkog poluostrva, najsevernijeg dela Antarktika, ili se ide do ostrva Južna Džordžija... Imaju 5-6 različitih tura koje u tom području rade.
Prvi januar 2014. S dvogledom oko vrata izlazim iz kuće, pitajući se koja će mi biti prva vrsta na ovogodišnjoj listi. Na parkingu prolazim pored nevidljive ptice, pa nastavljam do svoje zimske pačke, da mi tamo prva fela koju računam postane gačac. Pa ipak, pre toga sam već video jednu. Koju ne računam. Koju ne primećujem. Čija opažanja ne zapisujem. Za jednog strastvenog ptičara, to je neobično ponašanje. Ili možda i nije?
Može se biti optimista i nemati nade. Već sam nekoliko puta citirao ove reči Francis Bacon-a (jednog od najvećih slikara XX a i ostalih vekova) ali nije na odmet ponoviti ih. Da nisam optimista odavno bih okončao ovo što neki, tepajući mu, zovu život, mislim, sopstveni. Način na koji bih to učinio nije bitan. I još nešto! Ja uopšte nisam usamljen!
Svi, ja vi...svi smo mi u istom kolu, samo koliko god groša dali,
Utina – sve fotografije (c) Saša Preradović
Prvo zaustavljanje jutarnje: mladi belorepan skoro uz sam put i nekoliko desetina gačaca unaokolo. Ptičarenje koje započinje najvećim orlom konrinenta – obećava.
Šumski zviždak - foto (c) Snežana Panjković
Iako sam jednu polovinu detinjstva proveo u šumi, a drugu na dva ili tri omiljena drveta – što je nesumnjivo ostavilo traga u meni, verovatno najprimetnijeg u nevoljnoj ili, u najboljem slučaju, mrzovoljnoj razmeni svakodnevnih uljudnosti – nikako se ne bih usudio tvrditi da dobro poznajem šumske ptice, niti da imam ozbiljnijeg iskustva u ptičarenju po šumskim staništima. Zato sam se za savet obratio jednom biologu koji je i diplomirao na fauni ptica svoje lokalne šume:
Molim, obratite pažnju kako isprobava, pa na jednoj nozi, pa na dve...:)
Opet sam bila u Zemlji Kobasica, (Krava i Lekovitih Trava). Ovoga puta, nesto pasivnije nego inace, provela sam vise vremena u horizontalnom polozaju i prepustala drugima da rade svoj posao, a ja konzumirala zajedno sa nerodjenim Prackom Simeunovicem, koji se pokazo kao veliki talenat za uzivanje i odobravao moje akcije istezanjem i sutiranjem iznutra.
Konzumirala sam tako i jednu odlicnu pricu Woody Allena, koja je inspirisana bizarnom statistikom da svake godine u USA 20ak ljudi strada tako sto ih ubije krava. U vecini slucajeva namerno, a jednom cak s ledja. Podelila bih
Гост аутор: Север Нагулов
Баш ових летњих дана, како креће да се смркава, негде из дрвећа близу ваше зграде почиње да се чује један необичан, вама непознат, иритантан звук... личи на шкрипање неподмазаних врата или љуљашке у парку. Ово цијукање, у размацима од по пар секунди, траје до дубоко у ноћ... не можете да спавате, комшије псују, цело насеље се узнемирило. Шта је то???
Mali format. Ipak. Može kratka. Priča. Kazivanje. Bez pretenzija. Onako. Recimo: Nolite jacere margaritas ante porcos. Deo Hristove Besede na Gori. Ne prosipaju bisere, sakupljaju ih, otimaju, pretvaraju u evre. Zemljište, plodno, obradivo. Ugrađuju se u svaki projekat i projektić. U grob neće moći da ponesu ali dok su živi! Za ostale ih nije briga, neka se valjaju u blatu kao svinje. Bez bisera. Bez vode, bez hrane, bez krova nad glavom.
Kosovo je naše. Vaše. Njihovo. Da, njihovo. U njegovom srcu će zauvek ostati njegovo! Da li su stvari mogle da se odvijaju drugačije.