Dašak vremena, tj dašak po dašak su mi doneli radost slušanja vesti u krevetu kad se probudim „prerano" za ustajanje, ali prekasno za dodatno uranjanje u san. I onda me te vesti munjevito uspavaju, i to duboko, pa često bace u neko kontekst-senzitivno sanjarenje.
Jutros je tome kumovala vest kako je neki policajac u Australiji, dal u tridesetim, znači ne pripravnik, taser-m (visokim naponom) raspalio po 95 godina staroj bakici u tamo nekom staračkom domu. U svoju odbranu je rekao da jeste, bakica se jedva kretala uz pomoć hodalice (walking frame), ali je imala nož za stejk u ruci. Bakica je pala, udarila se i sada je u kritičnom stanju.
Pardon, u vesti na koju sam ja naišao se ne kaže „starački dom", nego „end of life facility". Ja sam mislio da su starački domovi to po definiciji, ali sada mi se čini da su širi pojam i da pored ovakvih ustanova kao u ovoj australijskoj priči postoje i druge vrste biznisa na tu širu temu. Ja imam dobro ime za jedan takav: Pretposlednja šansa.
Шта коме треба
Дајте
Ne znam kako stoji stvar kod vas ali mene su posle izbora potpuno zaboravili, izbrisali, zaturili...
Uoči izbora, umiljato nazvanih prevremeni, nije se moglo dihat od njiha! Ne govorim o milijardu i sto osam bilborda nabudženih po celoj Serbiji, o Beogradu da i ne govorim, o (zbog Radmile primoran da gledam ili bar slušam!) tevejskim emisijama, panelima, okruglim