(Izbori FAQ nastavak)
U brojnim polemikama i u medijima i izmedju komentatora na netu i “uživo”, medju prijateljima, a kad je nesreće i u samoj porodici, ljudi polemišu o izborima na jedan strahovito grub način. O izborima se raspravlja kao da je u pitanju borba na život i smrt, taktika “čovek na čoveka”, najvažnije utuviti onom drugom sopstvenu ideju u glavu, isterati djavola iz tudjeg tela, banalno i vulgarno izvredjati “protivničkog” kandidata, dezavuisati ga ad hominem tabloidnim lažima (koje, iako svi znaju da su upravo to – obične laži, ljudi ipak uporno ponavljaju, uz punu svest o tome da obmanjuju sagovornika), ukratko sve se svodi na lično i uvek samo lično – predizborna polemika pokazuje da je politička svest čitavog našeg društva na jednom krajnje neozbiljnom nivou. Ima dakako i onih koji su plaćeni ili uporno pokušavaju da budu plaćeni, da iskoriste izbore da se dobro prodaju, radeći za ovu ili onu stvar, za ovog ili onog kandidata, kodajevaznokog, Pere Pisari iz administrativnih odeljenja koji se utrkuju u kritici (opet smao ličnosti) i to uglavnog onog koga svi kritikuju, a u večitoj potrazi za novim dobro plaćenim ugovorom u provladinom nevladinom sektoru. Ipak to je samo srpski folklor i ovog momenta me ne zanima. Mene zanimaju obični ljudi. Na koji način i na osnovu čega gradjani odlučuju da za nekog glasaju i zašto pri tom pod obavezno moraju svakog drugog da lično vredjaju ili čak mrze?
U tom kontekstu, jedno od najčešćih pitanja sa kojim se surećem ovih dana je – a zašto ne glasati za Borisa Tadića?
Ili, tačnije:
3. Šta zameram Borisu Tadiću?
Razočaraću mnoge odmah. Borisu Tadiću ne zameram ništa. Čak ga i poznajem (priznajem - vrlo malo) i smatram ga prijatnim čovekom, vaspitanim i uljudnim, koji, izmedju ostalog, voli i poštuje životinje. Njemu lično, dakle ne zameram ništa.
Predsedniku Srbije, na protiv, zameram gotovo sve: politički program, neodlučnost, veliki doprinos ozbiljnoj krizi srpskog društva, povratak na teme i diskurs devedesetih, nedovoljnu snagu i nedostatak političke volje da se, pa makar i na štetu sopstvene stranke, otrgne od sistema rasparčavanja na partijske feude ovo malo vrednosti što je u zemlji ostalo, zameram mu što umesto da vodi zemlju, vodi marketinšku kampanju, što konkretnu moć i vlast nema, ali samo zato što sam na to i pristaje, što ni sam nije sasvim siguran šta mu je tačno ideja, šta želi da uradi sa ovom zaglavljenom zemljom, kako da to sprovede delo i koji je njegov pravi politički identitet.
Srdjan Kusovac je već skrenuo pažnju na predsednikovu predizbornu ispovest http://blog.b92.net/text/1883/Svinjska%20glava%20vs%20hleba%20i%20masti/, neku vrstu romansirane autobiografije, kojoj možemo, a ne moramo, zamerati stil i svrsishodnost, pitanje dobrog ukusa i istinoljubivosti. U krajnjem slučaju je i normalno da predsednik pokuša da u tom domenu donekle anulira medijsku štetu koju su mu njegovi sopstveni roditelji naneli, opisujući ga kao lenjog, prljavog i proždrljivog dečaka koji do danas ništa sam u životu nije stekao. Uostalom, ovakve roditeljske ispade mogu da podvedem pod medijsko neiskustvo – i time su mi predsednikovi roditelji nekako i simpatičniji, nije im neki spin doktor diktirao šta da kažu o svom sinu, nego su ljudi naivno i pošteno ispričali šta su imali.
Ipak, za mene je ta ispovest i paradigma predsednikove hibridne politike, u kojoj uporno pokušava da pomiri ono što je zaista nepomirljivo, u stvarnosti neodrživo, a i kad bi se na silu uspostavilo valdavina "ni ribe, ni devojke", nikako ne bi bilo dobro za ovu zemlju. Evo jedne ilustracije - kada predsednik, na primer, u svojoj intimnoj ispovesti, posveti gotovo čitavo poglavlje pod naslovom "Далеко је сунце", "црни талас" и људи који су утицали на мене" - hvaleći i diveći se Dobrici Ćosiću, kao jednom od najznačajnijih ljudi u njegovom životu, on se ni jednom rečju ne osvrće na Čosićevu važnu i mračnu ulogu u inspirisanju ratova u bivšoj Jugoslaviji, nacionalističkog zloduha i intelektualne i političke odgovornosti ovog čoveka za dve najtragičnije zablude Srbije u 20. veku - komunizam i nacionalizam. Šta više, predsednik, izjednačavajući autore Crnog talasa, koji su svi do jednog bili na strani potpuno suprotnoj od vladajućeg Dobričinog klana, i samog Ćosića, ponovo i uporno, pokušava da pomiri nepomirljivo.
Evo šta sam o tome kaže:
"На улици на којој сам ја такође одрастао, морали сте да покажете снагу, тако да сам трпео два притиска,притисак својих другара иѕ краја из краја, који су више од свега очекивали снагу и спремност да се борите, и притисак оца и мајке, који су увек очекивали да ја будем један грађански дечак, интелектуалац који је увек уредан, који никада не носи кошуљу изван панталона и по могућству је закопчан до грла и извршава све своје обавезе. Тако да су сви ти утицаји били у мени. Ја сам дакле био и добар и лош ђак, све зависи који је утицај превладавао. Па када ме друштво из краја на неки начин узме под своје, није нека врлина била бити добар ђак. Онда будем мало лошији, мислим никад лош, али мало лошији ђак. А када би моји родитељи постали јако незадовољни, ја будем опет бољи.
Тако да је то било моје одрастање.
Мислим да су то све сада предности у послу којим се бавим." piše predsednik u svojoj ispovesti.
Ja, na protiv mislim, da je to predsednikova glavna mana. Neodlučnost, nekakva vidljiva bezvoljnost, gotovo umor u suočenju sa najvažnijim životnim izborima za ovu zemlju, najmarkantnije su osobine odlazećeg predsednika. Koji nikako da ponudi odgovore na najznalajnija pitanja:
– hoćemo li u Evropu ili nećemo u Evropu ?
- hoćemo li saradjivati sa Tribunalom ili nećemo saradjivati sa Tribunalom ?
- hoćemo li sa Rusima ili ćemo sa ostatkom sveta ?
- hoćemo li protiv monopola ili nećemo protiv monopola?
- hoćemo li u rat ili nećemo u rat?
- hoćemo li prekidati diplomatske odnose ili nećemo prekidati diplomatske odnose?
- šta će s nama biti, kad Kosovo postane nezavisno?
Ovo su ukratko najvažnija pitanja za ove izbore, za Srbiju, za našu najbližu budućnost i za dalekosežne posledice. I predsednik na njih nema jasan odgovor. Tačnije, on uvek ima dva odgovora i to dva potpuno suprotna odgovora. Jednom rečju, predsednik kaže - prvo glasajte za mene, a posle ćemo da vidimo.
On želi i da udje u Evropu ali i da prihvati Putinovu kolonijalizaciju.
On bi i da izruči Mladića, ali i da ne bi da ga baš izruči.
On je protiv rata, ali je i za to da “vojska reaguje”.
On je za diplomatske odnose, koji podrazumevaju i zamrzavanje istih.
On je za borbu protiv monopola, ali ne i protiv monopolista.
I najvažnije, on nema rešenje kosovske krize. On nudi odugovlačenje, a ne rešenje. A tim svojim oklevanjem odlaže ulazak Srbije u EU i time zaustavlja procese integracija. Posebno onda kada tvrdi da ih ne zaustavlja.
Ukratko, on bi i da sedne i da ustane. On bi i da veruje Makavejevu, ali i Dobrici. On bi, kako sam kaže – i da uvuče košulju u pantalone i da je izvuče. Francuzi kažu – i da kupi puter i da mu ostanu pare za puter. Srbi kažu– on bi i jare i pare. Predsednikovi Dorćolci kažu ovako – s jedno dupe na dve klupe. A obe klupe se, na kraju izmaknu, po pravilu izmaknu.
Eto šta zameram predsedniku i zbog čega ne glasam za njega. Zato što nije jasan i dosledan. Zato što nije hrabar i odvažan da kaže jasno ono što misli, ne obazirući se na sondažu, popularnost, imidž i media plan. Zato što, ako za njega glasam, ne znam tačno za šta glasam. Zato što nisam sigurna da neće opet izneveriti moj glas.
Ukratko, ili si za Djindjića, ili si za ubicu Djidjića, da kažem tako u glavu, blogerski.
Za mene tu nema dileme.
predsednik u klupi
(nastaviće se)
PS: Jedan od mojih omiljenih blogera Strongmen, poslao je ovaj link za bonus track. Steta bi bilo da se numera zagubi u brojnim komentarima.