Sve nesrećne porodice liče jedna na drugu (tu je veliki književnik bio potpuno u krivu), sve nesrećne porodice dele patnju, život u nasilju jednih nad drugima, život u kome te neko "tvoj" omalovažava, ponižava, kinji, maltretira, tuče, bije, šamara jer je fizički jači ... i nije važno da li si žena, muškarac, dete ili starija osoba - svi mogu biti žrtve nasilja i svi, katkada, bivaju nasilnici ...
Niko nema pravo na nasilje nad drugim ljudskim bićem i niko ne mora svoj život da provede u patnji, strahu i nesreći od nasilja.
Zakonom je porodično nasilje zabranjeno i kažnjivo, ali ga još uvek previše ima, zakonom je propisano da nasilje nije privatna stvar, da je svako nasilje odgovornost nekoga u društvu, i koliko nam nedostaju snažne institucije toliko nam nedostaje i sav naš komšiluk, naša okolina, naši prijatelji i poznanici koji umeju glasno da kažu "sram te bilo, siledžijo! i m'rš iz našeg sokaka kad n'umeš čovekom da budeš ni sa svojima ni sa tuđima"
Nedostaje nam da jedni druge učimo i naučimo da je nasilje - sramota i bruka.
Nedostaje nam da jedni druge učimo i naučimo da je u srcu svakog nasilja ogroman strah koji se nasiljem skriva i da i nasilnike tog straha oslobodimo.
Nedostaje nam da se ne zgražavamo nad nasiljem (jer zgražavanje ume da zaglupljuje) već da uvidimo i usvojimo da je svaka volja za nasiljem nemoralna, da je svako nasilje jedna ničim opravdana bruka i sramota od ponašanja.
Nasilje je ljudsko taman toliko koliko i empatija, samo što "ljudskost" nasilja proizvodi patnje i nesreće, a empatijom učestvujemo u tuđoj patnji i nesreći baš kao i da je naša sopstvena.
Nasilje nad slabijim od sebe ima koren u strahu i predrasudi da možemo druga ljudska biča posedovati, da su ona naša stvar i roba, a ne osoba - ista kao i mi sami.
Žena nije roba, žena je osoba, ni dete nije roba - i ono je osoba, a ni muškarac nije stvar i roba već osoba. Kad god zaboravimo tako jednostavnu i očiglednu stvar da se ljudska bića ne mogu posedovati, stvara se bar jedan od uslova da onaj ko je fizički jači strahom od batina drži slabijeg u pokornosti i poslušnosti.
Tako počinju nesreće u porodicama. I zato sve nesrećne porodice liče jedna na drugu.
Nema načina da ljudima zabranite predrasude o drugačijima od sebe, bez obzira da li su oni drugačiji po polu, po boji kože, po mestu koje im je društvo namenilo, po religiji, jeziku, kulturi, nema načina da ljudi prestanu da sve te drugačije od sebe definišu negativno jer tako sami sebi ispadaju bolji nego što jesu.
Koliko si dobar i divan i krasan kad izmlatiš ženu? Koliko si ponosan kad je poniziš, omalovažiš, kad joj se rugaš nasamo ili pred drugima, koliko ti sreće izaziva da stvaraš nesreću i patnju?
Koliko te, ako si žena, čini zadovoljnom njegova patnja, njegova ćutljiva muka koju ne deli ni sa kim, jer ne ume ili ga je učilo da i ne treba?
Nema zakona, nema propisa koji ikoga može naučiti da je nasilje u porodici nemoralno, ali su na snazi zakoni koji zabranjuju ponašanje zasnovanu na nasilju, na predrasudi da imaš pravo da biješ bilo koga samo zato što ti je član porodice.
Ili da ga maltretiraš na bilo koji način ako ti je žena, ako ti je muž, svekar, deda, snaha, sestra, brat ... bilo ko ko je član tvoje porodice.
Ne biramo da li ćemo se roditi kao devojčice ili dečaci, ne biramo ni geografiju ni jezik ni kulturu ni religiju ni društvene obrasce u koje ćemo rođenjem stupiti.
Ali možemo izabrati da li ćemo izrasti u ljude i da li ćemo živeti u porodicama bez nasilja.
Ako i ne umemo sami da izaberemo, ako osećamo nesavladivu sklonost ka izboru nasilnog ponašanja - tu je zakon koji na svima propisuje da je takvo ponašanje kažnjivo.
Jer nasilje u porodici nije privatna stvar porodice, već dugo, i jer ne treba o tom nasilju ćutati.
A jednom ćemo i naučiti da je sasvim nemoralno.