L’œil du silence, Max Ernst
Zamislite (ako već nećete praktično da probate) tri tačke na listu papira, raspoređene kao tjemena jednakostraničnog trougla. Ne, ne , ne radi se o masonskim simbolima...
Jednom tjemenu pridružite (dodjelite) brojeve 1 i 2, drugom 3 i 4, i trećem 5 i 6. Zatim nasumično izaberite i označite jednu tačku bilo gdje unutar tog zamišljenog trougla.
E, sad, bacite kocku za jamb, a možete i onu za čovječe ne ljuti se. Recimo da dobijete broj 4. To znači da ćete novu tačku nacrtati na pola puta između vaše početne tačke i tjemena trougla kojem je pridružena četvorka.
Ponovo bacate i ponavljate postupak – vaša nova tačka nalazi se između predhodne tačke i tjemena čiji ste broj dobili pri bacanju. I tako sad satima, bacajte kocku i ucrtavajte tačke ...
Reklo bi se suluda rabota iz koje ništa smisleno neće proizaći. Međutim polako pred vama će izranjati jedna savršeno uređena, „inteligentno“ strukturisana, fraktalna slika, u matematici poznata kao trougao Sjerpinskog.
Ova bi se metoda crtanja mogla opisati kao - nasumično ka um-ničkom. Ok, možda je um prejaka riječ, ali nas geometrijski uređene forme asociraju upravo na prisustvo inteligencije.
Ako bi se spustili na neku nepoznatu planetu i tamo zatekli objekte ili geometrijske crteže pravilno i kompleksno dizajnirane, sigurno bi pomislili da je to dijelo nekih inteligentnih domorodaca. A koji su od građevinskog alata možda imali samo kocke za jamb ... ili čovječe ne ljuti se.
Kompleksne forme često nastaju iz sasvim jednostavnih pravila, odnosno postupaka. A te forme su, opet, utkane u samu srž prirodnih obrazaca, kao šeme odvijanja najrazličitijih fizičkih i bioloških procesa.
Tako se može posumnjati kako je Anštajn bio dvostruko u krivu što se tiče božjih kockarskih sklonosti. Mada, ako je bacanje kockica sve što je neophodno za stvaranje univezuma, to bi mogao da obavi i jedan majmun.