Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

KOFER, KOFER, KOFER, KOVČEG, KOFER

horheakimov RSS / 19.11.2017. u 21:44



    Kada sam bunovan ušao sa balkona u hotelsku sobu, u njoj nije bio nikoga. Mama i tata me nikada ranije nisu ostavljali samog. Vrata plakara, u koji smo bili složili sve stvari iz kofera, polako su se zatvarala preda mnom. Uhvatio sam ih i provirio unutra. Plakar je bio prazan. Srce je počelo da mi udara jako i brže bolje sam se spustio na kolena. Savijen do poda, iskrenuo sam glavu i pogledao pod krevet, gde su nam inače stajali prazni koferi. Video sam samo svoj, mali, crno-beli. Ručka je bila izvučena. Ispružio sam ruku pod krevet, napipao kofer i povukao ga u centar sobe. Ustao sam podupirući se o njega. Otvorio sam širom već odškrinuta vrata sobe i istrčao na hodnik sa koferom. Pogledao sam levo, pa desno, pa opet levo niz hodnik, a redovi istovetnih vrata, nestajali su u dubini. Na dnu hodnika video sam kako su vrata lifta progutala tatin pepito i mamin zebrasti kofer.

    - Mama? Tata? – razjapio sam usta i pokušao da se proderem iz sveg glasa, ali ništa se nije čulo.

 

    Potrčao sam prema liftu i nekoliko puta pritisnuo dugme. Brojevi su opadali sporo, dok se displej nije zaledio na -3. Strelica je pokazivala na dole i samo na dole. Strčao sam velikom brzinom niz požarne stepenice u najdublju garažu hotela, želeći da stignem do mame i tate pre nego što sednu u auto, zauvek odu i zaborave me. Otvorio sam vrata između stepeništa i garaže i video da je prazna. Vrteo sam se u mestu, držeći se za ručku svog kovčega, osluškujući da li će se nešto čuti iz nemih zidova. Čulo se kako se negde u dubini jedna od vrata zatvaraju. Potrčao sam tamo. Prostorija u koju sam ušao bila je hodnik sa nizom vrata koja su se gubila u mraku. Kada sam zatvorio vrata više se nije videlo ništa. U vazduhu sam osetio miris mamine kreme za ruke. Pustio sam kofer i izvadio iz džepa ključ koji je na privesku imao lampicu. Osvetlio sam put. Hodnik je bio neočekivano dug a na kraju sam, pod slabim svetlom, uspeo da razaznam uzani prolaz između dva zida, jedini koji nije bio zaklonjen vratima. Prolaz je bio toliko uzan da sam kofer morao da ostavim u iza sebe. Jedva sam se provukao i dospeo u malenu betonsku prostoriju, koja je imala izlaz u šaht. Ostavio sam ključ i svetlo na ivicu otvora i počeo da silazim držeći se sa obe ruke za metalne rukohvate. Osetio sam mamin i tatin dodir na rukama i ohrabren sišao u rupu. Kada sam dotakao dno, osetio ukus zemlje koju sam jednom, kada sam bio još mlađi, probao igrajući se u dvorištu.   

Tagovi



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 00:13 20.11.2017

San je tvoj

sa srećnim završetkom. Ja uđem u šaht koji vodi negde u nekakav prolaz, prolaz se sve više sužava tako da se na kraju zaglavim. Ne mogu ni napred ni nazad, glasne žice ne rade, krećem da se gušim. Budim se u ropcu. Tako i moj san ima srećan kraj bez obzira što nisam našao ni mamu ni tatu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana