Taložili su se problemi poslednjih godina i formirali ovdašnju sredinu u kojoj su građani živeli, jedan po jedan problem je nadolazio i onda je ventil koji je vlast pritiskala popustio te je proključalo. Ljudi se okupljaju i protestvuju i to je važan znak da više nije kao do sada, da se nešto promenilo i da protest nije više samo posao opzicije koja to nije ni umela niti mogla da radi ili pojedinaca koji su se odvažili da govore šta misle. Građani su preuzeli stvar u svoje ruke, njihova poruka je jasna i odlučna i kaže da ovako ne može dalje, ne samo to oko cene benzina, već o tome da vlastodršci treba da čuju i slušaju glas javnosti, građana i da svoje činjene usklade sa njihovim realnim i životnim potrebama.
Vlast to i dalje ne čini, umesto da čuje poruku, unižava i vređa protestante, narodni bunt naziva huliganskom akcijom, upliće opoziciju kao navodnog organizatora što je posebno besmisleno, zastrašuje ljude izmišljajući teške moguće scene kao ono u Ukrajuni i pokazuje da očito nije razumela poruku ili je sledeči svoj način siledžiskog nastupa prema bilo kojoj formi kritike opet iskazala svoj sa mukom prikrivani a pravi lik, naviknut da probleme rešava oratorskim nasiljem prema neistomišljenicima, pa izmišljenom i lažnom, patetičnom brigom o ljudima, deci, bolesnima okruvljuje ljude koji iskazuju svoje mišljenje protestom jer drugi način nemaju. Uobičajeni način reakcije vlasti, viđen dosta puta ovde, beše protest oko Beograda na vodi, pa čestih pobuna radnika i sindikata u vezi ugroženih prava na opstanak i do sada režim je nekako uspevao da pobunjenike umiri novim obećanjima, skrivenim pretnjama ili iscrpljivanjem. Delovalo je kao da tako može u beskraj sa uspavanim narodom na čijem uspavljivanju je vlast predano radila..
Ipak, ovo poskupljenje goriva je bila ona kap što preteže. Počelo je da se događa izvesno početno kretanje i izlaženje iz nametnute uspavanosti, sve brojniji građani u protestu počinju da deluju, koliko će izdržati zaista nije moguće predvideti, niti se time treba baviti jer to nije bit ovog događaja. Ovde i sada je bitno pre svega okupljanje ljudi i buđenje svesti građana koji imaju obavezu da štite svoja prava na javni iskaz mišljenja, na učešće u odlučivanju o svojim životima, na pravo da imaju uvid u proces upravljanja državom i javnim prostorom i novcem i da budu ravnopravni i priznati, ne samo deklarativno, na papiru, učesnici u tom procesu. Izgleda da su građani shvatili, po ko zna koji put i svaki put ispočetka, da vlastodršcima, ovim ili nekim drugim, sada ili bilo kada, treba odgovoriti na isti način kako oni postupaju sa građanima. Tako se postiže stanje ravnopravnosti i onda priča o tome kako će se ovde zaista živeti može da započne.