Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

PERON

horheakimov RSS / 21.10.2019. u 21:37

Svakoga, čini mi se, obeleži neki prizor iz detinjstva. Obično nasilna scena koja potresa  ili obeshrabruje, čije se značenje ukopča tek kasnije, u zrelim godinama. Jedna takva scena odigrala se na peronu železničke stanice Beograd Centar.

            Prokop, nedelja ujutro.

 

 

            Roditelji koji ne vode decu na liturgiju dovode ih na perone da gledaju vozove koji odlaze. Jedne nedelje, moji roditelji su me poslali dole u rupu. Rekli su mi da gledam u vozove otkad sunce izađe iz tunela, pa dok se na zaledi na mostu. Ne gledaj lica, ljudi su odvratni. Nisam uspevao da razlučim nebitne momente od onih koji će postati sećanja. Kasnije u životu, sećanja se otvore kao žive rane, tamna krasta zaborava otpadne i ona se ukažu, opalescentna, u kombinaciji sunca, krvi i eksudata. Lice koje sam, uprkos savetu roditelja, ugledao na peronu i ispostaviće se nedugo zatim i zapamtio, bilo je jedno od umirujućih sećanja koja sam uspevao da evociram. Da li sam stvarno video lice te žene, koja mi, iako sa tugom u očima, ulivala blago ohrabrenje i kao da je govorila, biće sve u redu? Ili sam sve umislio na putu do kuće, kako bih zauzdao ludilo koje će tek nastupiti? Huk voza koji izleće iz tunela i uleće na peron, njeno sitno telo, suze i blagi osmeh, vrisak nekog nepoznatog posmatrača koji je zaklonio lice rukama, tašnom, kišobranom, još jedno lice zamagljeno strahom, koji deo je istina?

            Izgledalo je, sa perona, kao da će se neko baciti pod voz.

            Nedugo zatim nastupilo je Doba. Mnogi su odlazili vozovima sa idejom da se nikada ne vrate. Isto bi bilo i da su umrli. Mnogi su umrli ali su se još uvek vodili ili bili vođeni. Neki su se zatvorili u sebe, neki u svoja četiri kvadrata. Neki su izbačeni kao pacovi da žive u tunelima. Na površini je radioaktivnost jeze izazivala rak kostiju. Samo su olovni vojnici klizali ulicama. Zatvoreni su trpeli torturu i bili su dobrovoljno podvrgnuti eksperimentima iz kojih nisu mogli da izvuku ništa osim male koristi jedino za sebe, očigledno na veliku korist onih koji su opite sprovodili. Oni koji nisu imali sreće, umirali su. Najgore su prolazili oni koji bi poludeli.

            Mi, pacovi, ljudi iz tunela, mi smo bili složni i uplašeni. Krili smo se zajedno, grizli se od nervoze, ćutali, siktali, drali se na zamrznuto svetlo na kraju naših nastambi, marširali, plakali, razmnožavali se između sebe, slali decu na voz ili ih jednostavno puštali da odu. Jednom rečju, bili smo prokleti.

            Počelo je da ponestaje tunela u koje bismo se mogli sakriti, vozovi su se proredili. Ostalo je samo da okončamo Doba. Rupa na staklu peščanog sata neminovno će dovesti do uvlačenja vlage u beskrupulozni mehanizam koji je zatrpavao grad i od njega pravio pustinju.

            Bio sam uplašen.

            Najbolje do čega se došlo višegodišnjim razmatranjima je lamentiranje. Samo naricanje nije bilo posebno delotvorno ali ako bismo to radili udruženi, strah bi evaporisao i odjednom bi se pojavio neko ko bi bio dovoljno hrabar da izleti iz tunela i pokuša nešto. Imajući sve više beživotnih tela koja su kvalitetno jadikovala ili onih koji nisu bili sposobni da predosete budućnost ili razumeju okolnosti, svaki takav nepromišljen ali energičan atak na Doba smatran je primerom jedinstvene kuraži. Hranili smo jedni druge jakim mentalnim slikama, najčešće se prisećali prošlosti kada je sve bilo u redu (ili nam se sada tako čini). Ako bi neko od prevelikog udara na simpatikus pao u apatiju, san, depresiju, komu ili limbo, ispraćan je sa najvećim počastima i ne sasvim neopravdanim nadanjima da ćemo i na tom drugom frontu pružiti otpor dostojan ljudskih bića. Nada je, nažalost, strah.

            I kod nas je bilo mrtvih.

 010120121834.jpg

            Oni koji su ostali pri sebi, patili su. Doba se nastavljalo. Deset dana posle lečenja prizorima iz prošlosti počela su prva priznanja nemoći. Setiš se kako si sa decom išao na Adu, pravo nedeljno jutro, pravo jezero, toplina sunca na obrazima, neko je pored tebe, bicikl sa četiri točka rola se pred tobom kako se staza sama od sebe asfaltira između drveća. Ljudi se smeju, vidiš im lica. I to te slomi, priznaš poraz.

            Istrčim na peron. Zveram. Vrištim.

            Uhvatim pogled žene koja se smeje sa suzom na obrazu.

            Ona mi se smeje iz automobila a vinograd mi na trenutak krade pogled dok trčim između dve plaže na Lumbardi. Ko izdrži trideset dana života u sećanjima, potone. Više nije siguran kome se predao, ali se predao. Sada sam siguran ko je žena pored mene. Siguran sam u sebe. Nemam sposobnost da predosetim, okolnosti me ni ne zanimaju. Kada se trgnem sledećeg meseca, ona više nije tu. Treba mi ponovo jedan ilegalan napor da bih se vratio u prošlost koju sam živeo. Ovaj put sebi obećavam bolju kontrolu. Apotekar potpisuje. Uvodim se.

            Razgovaramo. Stvarno je čujem da govori, kako, to me ne zanima. Oboje smo slobodni i bez planova. U tom momentu niko od nas se ne mari za svoja sećanja. Sunce prži. Nema iznenađenja. Vreme se bezbolno lepi za nas kao pesak sa plaže iako i tada živimo jedno Doba.

            Jedini siguran znak da smo bili tamo je miris Grk bijelog koji mogu da prizovem u memli tunela. Pobegnemo sa plaže u vinograd i tamo je pitam za ogrlicu. Ona izmisli neku priču na licu mesta. Ogrlica je od njene prababe, pa su je nosile i baba i baba-tetka, pa njena majka i sve njene tetke, pa njena starija sestra i sada je dopala njoj. Šetamo. Naiđemo na kamen u koji su uklesani važni datumi za otok. Svi pripadaju nekom Dobu. Ona kaže nešto na italijanskom što ne razumem. Nasmeje se. Suza joj se pojavi u uglu oka ali tamo i ostane.

            - Odande dolazim… pokaže rukom prema otvorenom moru i padne iscrpljena.

            Ona spava na suncu. Pošto lekovi počinju da slabe, postajem svestan da je mrtva u ovom svetu koji sam stvorio da pobegnem od stvarnosti. Pričam joj o državi koja ne postoji, o budućnosti koja bi bilo bolje da ne postoji, o strahu. Prestaje da se smeje. Pitam se da li je to onaj isti dan u koji sam izronio ili je ovo kasnije? Do sada se moglo svašta izmeniti i ona je takođe mogla postati svesna svoje uloge. Bez obzira na odgovor nastavljamo da hodamo, nit plana nit obaveza, sve dok nam se na vidiku ne ukaže barikada.

            - Hajde da imamo ćerku?

            - Gledajući u tvoju lozu, to je izvesno.

            I to je bio početak kraja. Eksperiment u koji sam dobrovoljno ušao. Septembar se završi, ona me dočeka veoma jednostavno. Primi me kod sebe, rat počne, dobijemo devojčicu, rat nas razdvoji. Jedan dan se njih dve pojave uplašene. Sutradan jedna nestane. Taj dan, grozno nedeljno jutro, ja razmišljam da li je ona vozila do Beograda, kao da je to najbitnije na svetu. Zamišljam kako su se prostori približili jedan drugome na manje nego špic otoka. Sanjarim.

            Devedeseti dan na lekovima srećem je u muzeju prepariranih životinja. Kaže mi da ovde možemo ostati zauvek, bez napora i bez pomračenja. Ona je kustoskinja. Gledam je. Glas joj je siguran ali deluje mi uplašeno ili je to moj strah koji isparava i magli prostor. Otvara prozore muzeja sasvim ležerno, odomaćila se u ovom ambijentu, pokreti su joj prirodni i nema problem sa tim da ću, iako sada razgovaramo, možda ćemo se smejati ili plakati, najverovatnije nestati. Nestaću jer mi je sada jasno ko je žena koju sam smogao snage da pogledam na peronu. Žena koja liči na nju, koja hvata voz na železničkoj stanici Beograd centar, da pobegne iz Doba, negde u pravcu sunca koje zalazi. Slika koja me prati, moja sigurna smrt na toj istoj stanici, nakon što sam našu ćerku spasao iz tame, postaje jasna kao fotografija koja izbija iz tečnosti razvijača.

            Nestaću, samo da budem siguran da se ona ukrcala na taj voz, a onda se vraćam.



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

macak.tosa031 macak.tosa031 13:18 22.10.2019

M'da!

Prisilio sam se da pročitam ceo tekst nadajući se da ću pronaći nešto suvislo.
A šta tek reći o buljšitu koji su ti rekli roditelji ---
Ne gledaj lica, ljudi su odvratni.
Черевићан Черевићан 23:33 22.10.2019

лица негледати

а kojа će postati sećanja

већ сам назив ...Прокоп
одбојност ......нам нуди,
па и друго с њим у вези
не треба да ...........чуди

nask nask 23:35 22.10.2019

Trip

Čovek bi se zakleo kako je Peron priča o lošem tripu, da nije u pitanju kratka i sažeta povest Doba. Mada ne vidim neku razliku.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana