Potiljkom se odupirem od naslon za glavu na suvozačkom sedištu. Mislim da je dobro što sam seo na pogrešno mesto. Podsvest, izgleda, funkcioniše i kada je svest natopljena otrovom. Drugarica/bivša devojka mi se smeje, kaže u kakvom si ti haosu, zovem Car Go, ti nećeš uspeti da izađeš ni sa parkinga. Ne sećam se uspona i padova, samo kada sam bio na platou. Tada mi se ukaže onaj znak za školu, i zabranjeno preko trideset. Mesec dana kasnije, slavim rođendan, čist sam kao apoteka, imam posao na koji su moja oba roditelja ponosna, pišem sebi poruke rukom i kačim ih na frižider. Pa ipak, večeras samo pokušavam da stignem kući. Racionalizujem, u stanju pomućene svesti. Prelazim za volan. Pokušavam da opravdam svoje buduće postupke. Nema komoditeta u odgovornosti. Nema ni ključeva. Mrzim kada neko pijan seda za volan, dva tri puta sam mogao da poginem kao putnik. Nema nikoga sa mnom. Spustim ručnu. Auto je na nizbrdici i krene polako. Izađem s parkinga. U park. Tu stanem. I dalje nemam ključeve. Kit ubica koji je krstario bulevarom naglo skrene u park, pregrize auto, mene i četinara koji nam se isprečio. Zaroni naglo zatim, punih usta, u mračne dubine Tihog okeana. Iz te tišine izroni glas koji šapuće: ne bih da ti kenjam, ali niko ti ne želi zlo, niko ne želi da patiš ili da se povrediš, a tek drugi da stradaju, taman posla, zato lepo pusti taj volan, zaboravi na ključeve, izađi i nastavi kući pešice.
Prvo sam se kratko držao za krov a onda sam se pustio. Prvi korak je uvek najteži, mislim, ko mi je dao taj savet, sigurno se i sam x puta preparirao ovako.