kada sam bila šizofreničarka
ne ne ne veruj u idole i ne gutaj Midole
Bila sam jednom u jednoj biblioteci, možda u Narodnoj, ne sećam se, spremala sam filozofiju nauke ili logički empirizam, i dok sam čekala da naručenu knjigu iznese lift, opet sam se nekako, reklo bi se, pod uticajem nazovi sinhroniciteta, susrela sa knjigom, koja je isto čekala lift, ili u njenom slučaju tačnije, drop, koja se prosto zvala ŠIZOFRENIJA. Kaže prvi red, pamtim kao da sad čitam, tipični šizofrenik živi u svetu sumračne imaginacije, marginalizovan od strane društva, nesposoban da se uklopi u grupu, zatečen na ivici realnosti, zadovoljen prostim plutanjem u autoprojektovanom sistemu vrednosti… Podigla sam se na prste i poskočila, kao Arhimed, iz kade apsolventskog roka, i umesto EUREKA, uzviknula, TO JE TO, sada razumem (taj deo sam samo pomislila).
Inače, ako govorimo o pravim mentalnim poremećajima, mislim da je to, jednostavno loša sreća. Kosmička kaka, najkraće rečeno. Nešto na šta, kao kada su u pitanju roditelji i kultura, čovek nikako nije mogao da utiče, ali će zato to uticati na čoveka ceo njegov život, osim ako ne okrene u sopstvenu korist (znam, ovo je smela izjava, zato je i izričem). Kako da okrene? Mogu da podelim sopstveno iskustvo. Prosto je, cinizam. Nikada zapravo nisam verovala ni u šta. Čak iako sam nekada bila u nekom tramvaju zvanom vera, vozila sam se bez karte i u prikolici, a sa ove vremenske distance mogu da prizovem i daleki momenat u prošlosti kada sam zauvek sišla, (bila sam s poslednji put s roditeljima i sestrama na moru) pre nego smo prošli sve stanice ili susrela verske ridžovane. Verovanje (uključuje i sve poznate ideologije) je jednostavno loša ideja.
Kako sam vremenom došla u dodir sa celim kosmosom verovanja, didaktički posluženim i taksativno pobrojanim, jedino pametno što sam na bilo koje od njih mogla da izjavim je možda, u najkraćem. Možda jeste, možda nije, u najdužem. Neću bežati ili nabijati glavu u blato cinizma ali ću samovoljno stajati čvrsto u njemu i promatraću i ovo i ono, uzimaću u razmatranje, prostudiraću, (tada već studiram), to mi je posao tako reći, ali neću poverovati ni u šta. Predam li se, što verovanje neizostavno zahteva, tako sam rezonovala još u dvadesetim, a predaja je čin kome prethodi poraz, to samo znači da sam već izgubila ili da sam, ovde ću slobodnom rukom malo stilizovati, izgubljena. Jasno je zašto bi mi onda trebao pastir ili generalni sekretar. Sa ovakvom početnom premisom, ili da se vratimo na (ratno) polje borbe ili utrke/utakmice, startnom pozicijom, omogućila sam sebi da se igram verovanjima. Poigravanje svaku ozbiljnu stvar svodi na razumnu meru. Jednostavno, stvari ne treba shvatati previše ozbiljno. Ono na šta nisam mogla da utičem je loša sreća, sve ostalo sam sama nanela sopstvenom biću. Verujem samo sebi, čak se i tu ponekad preispitujem.
(nastaviće se)