Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

VIDEO REKORDER KOJI KIDA VRPCU (2/3)

horheakimov RSS / 19.08.2022. u 21:55
Stajao je Milija Orlović na postolju iza vrata, koja su se zatvorila za njim, tri stepenika iznad popločanog poda garaže Talijana Antonelija, zatečen kao da ga čeka medalja koju nije zaslužio, u trci koja nije ni bila njegova. Koraknuo je pola koraka napred, pažljivo kao da se boji da ne probudi uspavanu zver; daske postolja su zaškripale, on se trgnuo i ispustio nož na pločice. Uplašio se samog sebe, zvuka koji je proizveo, svoje senke koju je svetlo bacalo pred njega i koja je dodirnula savršeno telo pred njim. Ustuknuo je i senka je spala na pločice poda. Čvrsto je stezao radio-stanicu koja mu je poverena. Na tim savršeno prepoznatljivim linijama, moglo se videti dosta napadale prašine ali i dalje su oduzimale dah. Kada je ponovo uspostavio normalno disanje i prestao da oseća srce u ustima, Milija je shvativši da niko ne ulazi za njim, sišao sa svog posmatračkog mesta, nekoliko stopa ispred, na nivo pri zemlji. Međutim haos u glavi, koji mu je maglio vid zakovitlan stotinama konjskih snaga i pretio da ga sravni sa zemljom, iščupa iz korena njegov razum i baci ga na sasvim drugo područje morala, nije mogao da prizemlji. Počeo je da preračunava koliko hiljada video rekordera je osvojio u igri ko prvi vidi njegovo je, koliko je to u Jamahinim brodskim motorima ili Golfovima dizelašima. Brzom brzinom je sračunao, a račun mu je oduvek bio jača strana od reči, da bi ostalo ne samo za obnovu dedine kuće, nego i za kupovinu celokupne imovine Anta Skola koja je stajala uz njegovu, a koju je Ante nudio bagatelno. 
Bio je to savršen, našao je dobru umanjenicu, ulov. Jedan ali vredan. 
Trebalo je samo naći ključ.
 
 
 
 
Prišao je dovoljno blizu da je mogao osetiti miris kože. Udahnuo je punim plućima kao da je u pitanju miris tek otkrivenih ženskih grudi i jako brzo kinuo od prašine. Spustio je samo jedan svoj prst na deo te s ljubavlju dizajnirane karoserije, nehajno, kao da bi odmerio koliko je debeo sloj prašine koji se nataložio. Mogao je da oseti hladnu teksturu vrele boje koja mu je zagrevala fantaziranje, mogao je da pipne san i da se ne probudi. Ostajao je trag za njim, kako je obilazio oko svog novog i neverovatnog najboljeg prijatelja, nepravilna krivudava linija, nalik na one koje bi huligani napravili po vratima i telu glanc novog italijanskog sportskog automobila, ključem.
Ključ. Samo ključ da nađe i njegov život će biti ispunjen.
Nagnuo se u kabinu koja nije bila pod svojim krovom, pažljivo kako neki metalni deo njegove vojne opreme ne bi dodirnuo karoseriju i eventualno je ogrebao, i prepipao na nnekoliko najlogičnijih mesta, slobodnom rukom kojom nije držao radio. Morao je da ga osvoji pre nego se iko pojavi, pre nego se iko javi. On je sada njegov. Počeo je da pretura, ovamo onamo, sa logičnih mesta je prešao na najmanje logična, nervozno je kružio po garaži, gledajući gde bi sve mogao da se ustremi. Prevrnuo je sve ladice radnog stola, neke ćase i kutijice, dve tri jakne koje su visile tu, zavlačio je ruku čak i u skijaške gojzerice na skijama, ali one su očekivano bile prazne. Graške znoja su se pojavile na čelu od te jurnjave u krug. Ključa se nije mogao dohvatiti.
 
Snažnim udarcem čizme u mala vrata koja su iz dvorišta vodila u garažu, Ilija Sokolović je upao u sred ove zaludne potrage. Videvši na tren siluetu, ne razmišljajući mnogo, podigao je automat i repetirao ga u pravcu Milije. Mimo pravila zdravog razuma koja govore da ne skrećeš pogleda sa onoga u koga si usmerio oružje, Ilija je opčinjen scenografijom koju nije video ni na filmu, po obavljenoj radnji nastavio blenuti u kabriolet.
- Ilija Sokolović, dobrovoljac iz Bosne! Ko si ti?
- Milija Orlović, rezervista iz Novog!
- Čije je ovo? 
Milija je blenuo kao jagnje pred ovom božanskom iluzijom koja mu je kao fatamorgana nastajala i nestajala pred očima. Mogao je pastir koji je uperio vatreni oganj u njega da raspali rafal i da ga prepolovi ovde, na licu mesta, ne bi se pomerio. Samo je čvrsto stiskao radio stanicu koja mu je poverena. 
- Čuješ šta te pitam, čije je ovo? - razdrao se klinac čim je osetio bespomoćnost u glasu svog sagovornika. Spustio je pušku i prekoračio garažu kao kakav general.
- Talijana Antonelija.
- Kog Talijana, misliš da će njemu nedostajati? Gde su ključevi?
- Nema ključeva.
- Kako nema? Jesi li pretražio sve, kukala ti majka? Ovaj jedan i rat je za mene gotov!
- Sve.
Bespomoćan i potpuno izgubljen bio je konačno izbačen iz vrtloga opsenih misli na područje na kome je do pre petnaest minuta tako lako držao uporište.
Nakon što se mnogo manje detaljnom pretragom, samo na logičnim mestima, Ilija uverio da smušeni govori istinu, zakočio je ponovo automat i sklonio ga od sebe.
Iz dvorišta su se čuli njegovi koji ga dozivaju. Ajde Sokole, ajde more da vidiš!
- Ionako ko prvi vidi njegovo je, tako da neka ti ga. 
 
(nastaviće se) 


Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 00:10 20.08.2022

трагом улова

ko prvi vidi njegovo je*

правило ово* .....како где...... спрам кога
спознаје су знане.. грамзивости налет,
јер овакви случаји ..баш богме.. почесто
умели су провоцират' погибељни заплет

literatesa literatesa 18:35 20.08.2022

hm

Ne stigoh pročitati, ne stgh :), ali hoću.
literatesa literatesa 18:41 20.08.2022

Re: hm

:))

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana