Kasnim sa nekim analizama prema planu projekta i moj šef će popizdeti ali ne mogu da prestanem da slušam dva mekana glasa stopljena u savršenu harmoniju. Glasove tako različite mimo muzike, nekad netrpeljive, nekad tako udaljene, posvađane. Pa opet, dva glasa krajnje komplementarna, koji na snimku razumeju jedan drugi, utisnuta u klisure vinila koji sam pronašla ispod tezge.
Svako jutro, sretnem u ogledalu devojku koja me pita šta ti radiš ovde? Pronalazim svoje prethodno ustanovljene motive kako isparavaju kao magla u kupatilu, lepe se za staklo, kondenzuju i slivaju, nekad i bez traga.
Putovala sam daleko, preko sveta i nazad. Možda nisam porušila mostove ali sam ih koristila samo u jednom smeru. Napred, ka ostvarenju planova. Sve okolne opcije koje su mi se ispostavljale su venule kako sam prolazila.
Treba mi ova pesma koja priziva tišinu, pesma za nekog ko negde čezne za domom.
Jer ne znam gde je dom.
Ako želiš da budemo prijatelji, ili više, ako želiš da ostanemo preklopljeni, molim te ne očekuj od mene da ti crtam ili da ti pakujem u šuškavi papir. Možda ti se sledeća opservacija učini kao cinični manir ali jedno od nas dvoje nadareno je da pogrešno tumači. I to se ponavlja. Prijatelj, pa i dalje od toga, nije sredstvo koje koristiš da stigneš do negde. Putovanje koje ima odredište. Istina, sve se završi. Svaki kolovoz ima kraj. U dvorištu doma, na primer, ili na plaži, dodao si. Vispreno. To me je privuklo, na početku, kažem ti.
Kako to da mi niko tokom moje kratkotrajne istorije nije napomenuo da su najusamljeniji ljudi oni koji uvek govore istinu, oni koji prave razliku, oni koji podnose ravnodušnost? Osećam da je odluka na meni. Rekao si da je razlika od deset godina taman. Iz iskustva znam, jedna prostija dimenzija biće problem.