ZVUCI TIŠINE
IV
Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.
Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno.
Da li da budem kao oni ili da budem sama?
Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.
Radije bih igrala sam tobom nego pričala sa tobom, rekla sam ti već prvo veče. To nisam planirala. Samo je izletelo. Rekao si mi da bi radije pričao sa mnom. U drugoj prostoriji je ionako buka. Dole, na tremu zamka, mirno je i tiho. Pratila sam te. Da znaš da ove godine još uvek nisam pročitala knjigu vrednu pomena. Kupila sam sebi jeftini alibi. Samo si se nasmejao. Na tremu nije bilo mirno i tiho. Buka od muzike i ljudi koji se dobro provode povećavala je šansu da se pogrešno razumemo. Tako ćemo se više zabaviti, rekao si mi i ispričao mi crticu o dve gluve babe, koju od žamora nisam ni razumela ni zapamtila, ali sećam se da smo se smejali do suza.
Letnje dete, ti si letnje dete, zato te privlači voda, nagađam. Hteo si da odemo na obalu, makar na sat. Sunce tako neprimetno ulazi u tvoju kosu i prosvetljuje je. Maljice na tvojim nadlanicama prosvetljuju ti ruke. Zlatni dečko. Kao neki oblutak, ostavljen na obali. Pogledam da li neko snima i kada se uverim da niko ne gleda, kleknem u pesak i uzmem ga za sebe. Nebo se iskrade iz krošnji četinara donoseći hiljade crnih ptica koje se sledeći trenutak pretvore u mrak. Hoću da pamtim ovo narednih deset godina, izgovorim naglas. Zažmurim jako kao da utiskujem kapcima, zatim otvorim oči i kažem u sebi, hoću da pamtim, bez fotografije, bez videa, hoću da upišem u sebe.
nastaviće se...