Imao sam davno jednog prijatelja koji je sebe zvao Milorad Rodik i više od pola svog života ručavao po restoranima. Živeo je sam u malom stanu u centru grada koji je nasledio od tetke. Radio je kao savetnik u državnoj službi i za to bio dobro plaćen. Nije imao velikih briga u životu osim jedne, koju je odlučio da u potpunosti iskoreni. Bio je to povremeni gubitak kratkoročnog pamćenja.
Naime, jednom prilikom me je zvao da mu pomognem oko iznošenja nekih stvari, na šta sam odmah pristao znajući da je sam i da živi na trećem spratu. Bila je prva subota u mesecu, to sam dobro upamtio, jer komunalna služba je tim danom odnosila kabasti otpad. Prijatelj me je ugostio, popili smo čaj i kada mi je rekao da izbacujemo šporet, pomislio sam da se pokvario ili da ga menja za novi. Razlog je ipak bio malo bizarniji. Rekao mi je da ga kada izađe iz stana sve češće i sve intenzivnije proganja razmišljanje da li je isključio šporet. Kaže da je agonija eskalirala kada je na putu do kuće imao pred očima požar u svom stanu, zatim zapaljenu zgradu, i kao vrhunac, zgarište s ljudima čije meso cvrči na tek zagašenoj vatrici. Naravno kada bi stigao pred zgradu sve bi bilo na mestu, popeo bi se u stan i šporet bi bio isključen. Međutim, kako je bivao sve bliži nervnom slomu, posebno što se svim silama upinjao da se to ne vidi, i tako sabijajući u sebe remetio sopstvenu homeostazu, u potpunosti svestan opasnosti, rešio je da šporet izbaci i počne da ručava u restoranima. Nekonvencionalan pristup rešavanju problema, ali prilično elegantan, morate mu priznati. Izneli smo taj šporet i ostavili ga pored kante. Kasnije sam saznao da je prazno mesto u uglu kuhinje između sudopere i zida postalo mesto na kome je živeo jedan pulin kog je prijatelj nabavio isti onaj vikend i nazvao Pulinvulin. Aspirator koji je stajao iznad šporeta i koji je ostao na mestu dobro je poslužio kada bi se pas vratio mokar iz šetnje po kiši pa bi ga prijatelj uključivao da izvuče vonj mokre dlake. Pričao mi je kasnije kako je sada bezbrižniji, više ne brine o tome da će zapaliti zgradu a i šetnje s psom deluju opuštajuće na njega.
Ali to je bilo davno.
Nedavno sam pak čuo priču o momku koji je završio na psihijatrijskom odeljenju gradske bolnice imajući isti, ili gotovo isti privremeni gubitak kratkoročnog pamćenja. U njegovom slučaju je sve počelo kada se iz malog mesta u unutrašnjosti doselio u grad na studije. Iznajmljivao je garsonjeru na užoj periferiji u zgradi koja je imala pet spratova. Živeo je u potkrovlju. Isprva je, kako pričaju zajednički poznanici, silazio pola sprata pre nego li bi se vratio, da proveri da li je zaključao vrata. Ta njegova vraćanja i nisu bila tako česta. Međutim vremenom su se pročestila, a počeo je da se vraća i s trećeg, pa i s prvog sprata. Komšija, jedan ugledni gospodin koji je ceo vek radio u zavodu za statistiku, kao savetnik, sretao ga je kako se vraća i iz zajedničkog dvorišta, kasnije i s izlaza na glavnu ulicu i s pola puta do stanice voza.
Jednom prilikom se slučajno zadesio na prozoru i pratio mladića koji je sačekao voz koji ide u centar, ali nije u njega ušao nego se pred otvorenim vratima okrenuo i vratio nazad do stana u kom je živeo da proveri kvaku. Vrata su bila zaključana.
Drugi put je po priči komšinice koja je upoznala njegovu majku, krhku staricu koja je ličila više na nečiju baku, student krenuo u centar da polaže važan ispit od čijeg rezultata mu je zavisilo dalje školovanje. Skoro svi prozori u zgradi koji su gledali niz put ka železničkoj stanici bili su načičkani besposlenim stanarima koji su gledali za studentom koji odlazi u centar. Neki su ga glasno pozdravljali, neki su se molili u sebi, jedna tetka je prosula lavor vode za njim. Pljusnulo je sa trećeg sprata i puklo o pločnik kao vatromet kada pukne. Student je u daljini čekao voz na stanici koji obično nije kasnio, ali baš taj dan nije dolazio na vreme. Videvši gužve na prozorima i stanari okolnih zgrada su počeli da izviruju iza svojih zavesa, da izlaze na lođe, terase i balkone. Ubrzo su po usmerenim pogledima shvatali da se nešto dešava niz put i na stanici i upiljili su se tamo ne znajući baš tačno u šta se gleda jer situacija je izgledala uobičajeno. Ljudi čekaju voz za centar. Nema komešanja, tuče, nesreće, kola hitne pomoći ili policije. Među ljudima na stanici i student. Voz kasni. Na prozorima neizvesnost neke tera na prostačke, ali potpuno nesvesne manire, grickanja, čačkanja, češanja... Svi su zajedno, oni koji znaju u šta gledaju, usredsređeni na to da student uđe u voz, misleći kako je to siguran kraj njegovih muka, sada kada mu budućnost ovisi o tom putovanju i o tom ispitu. Čuje se prodorna električna sirena i čak iako se još uvek ne vidi, najava voza oslobađa deo navijača nepotrebnog pritiska. Voz ulazi u stanicu i posle škripe kočnica vrata se otvaraju pred studentom. Na prozorima zgrade u kojoj živi, neki prekrivaju oči rukama, pa onda vire kroz prste. Student pravi korak prema hodniku između kupea i ulazi u voz. Nikada se još nije desilo da uđe u voz za centar, a da se nije vratio da proveri kvaku. Vrata se zatvaraju i voz polazi. Gromoglasno navijanje se čuje s prozora zgrade u kojoj živi. Čuje se radovanje i ljudi iz okolnih zgrada iako oni nemaju pojma šta se zapravo slavi. Neko je sa svoje terase ispalio pravi pravcati vatromet. Preteklo je od Nove godine. Devet meseci u špajzu ovlažilo je barut pa je stidljivo pukao i sve je brzo utihnulo. Tri stanice kasnije student je izašao iz voza i uhvatio voz u suprotnom smeru. Svi su se već bili vratili svojim dnevnim obavezama i niko nije primetio studenta koji hrli sa stanice da proveri da li je zaključao vrata. Kada se zadihan popeo do svojih vrata i uhvatio kvaku vrata su se otvorila i to je bio početak njegovog kraja. Taj dan nije ni otišao na ispit. Izgubio je stipendiju i pošto je bio sedmo dete u devetočlanoj porodici morao je da nađe posao kako bi ostao u gradu. Probao je i sa studijama i s lakšim poslovima, ali je ponovo kasnio zbog stalnog vraćanja da proveri bravu. Izbačen je sa fakulteta a poslovi koje je dobijao sve su ga više iscrpljivali kako fizički tako i mentalno. Smršao je kao nikada ranije i usled iscrpljenosti, u povratku s ko zna kog po redu posla gde je otpušten zbog konstantnog kašnjenja, srušio se pred ulazom u zgradu. Tada su dobri ljudi koji su onomad navijali za njega da uspe, pozvali hitnu pomoć. Nije prošao neurološki pregled i završio je kod nas.
Tužna priča.
Ja recimo tih problema nemam. Moj povremeni gubitak kratkoročnog pamćenja je potpuno bezazlen. Ono što je u svetu tumora, recimo lipom. Mene je dok sam živeo sam brinulo jedino da li sam zavrnuo slavinu. I kada bi mi se desilo da se zabrinem malo više, tešio sam se kako sve i da nisam, voda će oteći kroz slivnik i ništa se neće desiti. Tako sam jedno leto i pored svoje brige otišao na put hiljadu kilometara od kuće i dospeo na obalu. Tamo sam treći dan iznajmio čamac na naduvavanje. Vreme je bilo prijatno, imao sam suncobran i hranu u kutiji. Poneo sam i knjigu da čitam sve je izgledalo kao divan izlet na pučinu. Voda koja me je zapljusnula preko lica trgla me je iz lakog sna. Katamaran koji je vozio Kevin Costner protutnjao je pored mog čamčića. S njim je bila i Jeane Tripplehorn.