Juče me trener rasplakao ... ali ono baš mi se nešto otkačilo, kako skoro nije, i ne mogoh da izdržim pa pozvah i još neke da pogledaju, da osete ... da okom svojim vide šta mi je nateralo reku suza u oči ove moje, već pomalo umorne od monitora, ali me je margos na svu sreću potsetila da treba praštati ... treneru oprostila sam ti emotivni napad, izazvan tvojim sensitive kind-om ...
Danas se opet smejem, onako okolo glave ... vidim kotlarnica loži punom parom, još malo pa ćemo preleteti brzinom svetlosti do neke druge sfere blog galaksije. Čavrlja se na trista strana o svemu i svačemu, svi u glas i u isto vreme, a opet svi dodju do reči, i niko nikome ne upada u reč ... a što to mrzim kad mi neko upadne u reč i pokosi mi misli ...
Sad sam opet tamo gde sinoć izgubih kontrolu (ovoga puta se žrtva vratila na mesto zločina), slušam Nanu Mouskouri, linkovala gordanac ... i tako mi došlo da ovo napišem.
Dok smo rasuti po različitim geografskim dužinama & širinama, ostavljamo tragove sebe u vakuumu - vek trajanja je doživotan ... volela bih jednoga dana, da kao baka, otvorim blog i pročitam šta sam to pisala nekada, nekome ...
A sad odoh da ležem, čeka me jedan ničim izazvan, naporan dan ... sve vas pozdravljam.