Dole u selu, u Badnjevcu, s druge strane Lepenice, moji brat i snajka imaju prodavnicu. U njoj ima svega, od eksera preko kuhinjskih potrepština, alata, baštenskih kanti i semena, burića i meni nepoznatih predmeta, do armatura za beton. Tu, na ulasku u magacin, stoji i mušemom pokriven sto, tri stolice, i rezervna medju gajbama i kutijama, za rođake, prijatelje i komšije, koji imaju vremena za kafu, žuti sok, hladovinu i razgovor. Baš odatle mi je nedavno upućen telefonski poziv. Snajka Milica se prvo raspitala za moje zdravlje, a onda uz silno izvinjavanje mi saopštila da njena prijateljica jako želi da me upozna, da ne bi da se nameće, da eto ako bih ja htela, ona je isto poreklom iz Badnjevca, baš bi volela...Naravno da sam rekla da naravno, za svaki slučaj samo upitavši kako se ona zove, jer u selu se nikad ne zna, može da se desi i da mi je rod osoba koja za mene pita. Odgovor je glasio:
- Rada, Blagojeva ćerka, od Božića, Radmila, unuka popa Andre Božića.
Božići su inače brojna i cenjena seoska porodica, ali kraj objašnjenja me je naterao da odmah odem u pomenutu prodavnicu, sednem za mušemski sto, dobijem kafu i upoznam unuku čuvenog protojereja Andreje Božića, koga je ceo Badnjevac jednostavno zvao »pop Andra« i koga je ljudsko zlo, u obliku ljotićevca Marisava Petrovića, upisalo u istoriju crnog oktobarskog dana 1941. godine.
Prirodu volim i trudim se da je razumem, čak i kada je krakata, dlakava, krastava, ljigava, bode, spotiče, ima višak očiju ili manjak nogu. Shvatam da je priroda lanac oko vrata planete i da svaka alka te ogrlice ima svoju svrhu i potrebnost, da je sve povezano, da jedno bez drugog ne može.
Dakle, percipiram svim svojim snagama skromnim al nikad nisam i teško da ću razumeti čemu komarci služe. Koliko mi moje iskustvo govori, njihova namena je pijenje tudje krvi i to bi bilo sve. Pre i posle nema nikakve koristi od njih za ostatak planetarnog življa, ma kojoj sorti pripadalo. Sve što za njima ostaje je nepodnošljivi svrabež i niži nivo krvostaja.
Drage kolege, novinari, pročitajte savete mog druga Vasketa, iskusnog novinara i izveštača sa demonstracija, i iz ratnih zona, Aleksandra Vasovića koji sada radi za čuvenu medijsku kuću, »Zaustavite Rojters«. Ja bih samo da dodam neke sitnice:
- Kad i ako trčite prema policiji, dignite ruke ili ih raširite, ali otvorenih šaka, a press karticu, koja vam inače visi o vratu, stavite u usta i to tako da se vidi natpis Press. Policajci gledaju u lice i ruke, tako će najbrže videti da ste novinar ili neće imati izgovor da nisu primetili. Tome me je na štrajku »A sad svi na svoje radne zadatke«, 1988. godine, naučio stari novinar RTS-a: »Dete, stavi tu karticu u zube, ako te dohvate nećeš znati ni ruke gde su ti, a kamoli kartica«.
- Ne oblačite odeću jarkih i upadljivih boja, jer ako se ispostavi da je okolina neprijateljski i nasilnički raspoložena prema novinarima, možete da skinete prsluk ili jaknu na kojima piše Press i utopite se u masu. Press karticu zadržite o vratu, samo je sakrijte pod odeću ili u džep.
kad nepozvani pesmi na vrata
odnekud spolja bane,
a pesnik leži bespomoćan
u zemlji dublje od dva hvata
Najkraće rečeno, članovi Komisije su, iz gimnazijske lektire izbacili zbirku pesama, Desanke Maksimović, »Tražim pomilovanje«. Komisija je jednoglasno zaključila »da se vanvremenost Desanke Maksimović ne uklapa u poetičke okvire epohe«. Skraćeno rečeno, zaključili su da se vanvremenost ne uklapa u ovo vreme. To se, inače, na latinskom zove contradictio in adiecto, i označava suprotnost u pridanome. U ovom slučaju to je tvrdnja koja sama sebi protivreči, jer ako su Desankine pesme, kako kažu, »vanvremenske«, onda odgovaraju svim vremenima, odnosno epohama. Posebno je zanimljivo smatranje Komisije da učenici četvrtog razreda gimnazije, kojima je ova zbirka do sada bila lektira, neće umeti da je vrednuju i umanjivaće njen značaj, zbog čega je predloženo da se prebaci u prvi razred gimnazije »kao odjek književne epohe srednjeg veka«. Dakle, mladji će, za razliku od starijih, umeti da je pročitaju i vrednuju.
Tražim pomilovanje
za takozvane pesničke grehe
kad ih na arhangelske stave vage
licemeri na okupu
Jedni su tvrdili da je sve to prevara, drugi su ubedjivali da je veštački stvoren, treći su bili sigurni da je do svega došlo slučajno, četvrti da je katastrofičan, dok su peti bili sasvim sigurni da su za sve krivi šišmiši, a sedmi da je konačni cilj vakcinacija sa ciljem čipovanja ljudske vrste i konačno zatiranje ljubičastih jednoroga sa zelenim ušima.
Bio je početak avgusta, nepristojno vrućeg i sparnog. Moj stric Dobrivoje, od milja zvani Pile, i ja smo stajali uz seosku ulicu, zapravo drum, jer u selu niko nikad nije ni pomislio da tu ima ulica. Selo
Moj deda Jova je imao dva rodjena brata, Milana i Mihajla. Obojica su, posle puštanja iz nemačkog zarobljeništva, hteli da odu u Ameriku. Na njihovu žalost, ta brodska tura je bila jako popularna, tako da su karte bile rasprodate. Dede
Odma da se razumemo, hoću orden. Ne mora ništa sa merlinmornovskim najboljim prijateljima svake devojke, em sam devojkom bila u drugoj polovini prošlog veka, em nisam alava. Može skromnije, al da se sija i obavezno da ima nešto ukršteno. Naravno, da ima i vizantijski bordo pliš-jastuče, jer posle mogu da ga koristim za
U selo su Cigani retko dolazili. Romi nikada, jer niko ih tada nije tako zvao. Doduše, nisu ih zvali ni Ciganima, nego »Firaunima« ili »Biberanima«. Ovo drugo ime se meni mnogo svidjalo, bilo je lepo, sićahno i mrko kotrljajuće. Reč »Ciganin« se koristila samo u raznoraznim pridevima, mahom negativnog ili podrugljivog karaktera. Ukratko, oni
Srećna, a možda baš i ne, Nova 1972. godina me je našla u dečijoj bolnici i uručila mi otužni bolnički paketić – u celofan spakovano sivo kamionče, kome je odmah otpao točak, knjigu bez reči, sa najružnijim crtežima ikada nacrtanim, i čokoladu sumnjive starosti, koju su mi odmah oduzeli. Verovatno zbog pomenute arhivske vrednosti,