Korisnici interneta u Srbiji došli su do još jednog načina kako da pomognu svima koji su nastradali u poplavama – pokrenuli su akciju da se na naslovnoj stranici Gugla nađe apel za pomoć.
Vozila sam bicikl u zemlji Kim Džong Una. :-)
Sedam dana obilazila sam NDR Koreju u skoro privatnoj turi, budući da nas je bilo samo troje u grupi. Imali smo pratnju dva korejska vodiča, a prva četiri dana i organizatora iz agencije. Neumorno sam ih zapitkivala, a odgovore sam snimala na diktafon, zapisivala i pamtila. Napravila sam preko 2500 fotografija i oko dva sata video zapisa.
Mnogo toga je bolje od onoga što sam zamišljala, ali mnoge stvari su gore od onoga što sam mogla i da naslutim. Nemoguće je to jednostavno izneti u nekoliko rečenica, jer je sve u Koreji
Ili: Kako u jednoj zemlji žive tri različite rase, tri naroda, tri veroispovesti? Šta se vidi na površini a šta se sazna slušajući priče njenih stanovnika? Kako vlada rešava multietničke sukobe i probleme?
*
Po dolasku u Maleziju turista će odmah primeti da tu zemlju naseljavaju Malajci, Kinezi i Indijci. I brzo će shvatiti da žive izmešano - u kući do kuće stanuju pripadnici različitih naroda. Jedino u velikim gradovima postoje etničke četvrti koje su više turistička atrakcija nego etnički i religijski - jer reč je i o tri religije: muslimanskoj, budističkoj i hinduističkoj -- čiste oblasti. Obično se zovu Mala Indija, Kineska četvrt,i Malajski market. Turisti se tako čini da svi Maležani žive u idealnoj slozi. I neretko, u blogovima putnika mogu se pročitati hvalospevi tom prvom -- i površnom -- utisku o upešnom miksu tri naroda, tri rase, tri vere.
Ako posetilac obrati samo malo više pažnje, primetiće da među njima gotovo da nema mešanja. Devojčice sa pokrivenim glavama idu u istu školu a verovatno i razred sa devojčicama crne ravne kose podšišane u paž i tamnoputim drugaricama sa tikom između obrva. Ali van školskog dvorišta, retko će videti da se druže ili igraju zajedno. U vreme ručka, u malajskim uličnim restoranima sede Malajci i njihove porodice, u kineskim - Kinezi, u indijskim - Indusi. Nema mnogo slučajeva mešovitih parova, osim onih između zapadnjaka sa lokalnim stanovništvom. Jednom sam videla Malajca sa Kineskinjom, a čula sam priču o Kinezu i Malajkinji koji su se venčali. Roditelji navodno nisu bili protiv te veze ali su sumnjali da će opstati. I s pravom - jer zbog pritiska okoline, brak se raspao posle nepunih šest meseci.
Dan treći, 8. oktobar
Nisam sama!
Od ranog jutra, kakao sam napustila Sjange, sustižem planinare na nizbrdicama a onda me oni pretiču na usponima. Ne prođem ni pored jedne grupe a da me neko nešto ne upita i ne zaustavi nakratko, ili krene sa mnom uporedo. Svakoga zanima otkuda biciklista na ovoj ruti i da li ću voziti preko Thorunga La prevoja. Kad im odgovorim da putujem više od dve godine biciklom i da nameravam da pređem preko tog pasa jer znam da je moguće, da su i drugi biciklisti to uspeli, iskreno mi čestitaju na odvažnosti.
U jednoj od grupa upoznajem Kanađanku koja je pre četiri godine putovala biciklom od Engleske do Indije – takođe sama.
Dan peti, 10. oktobar
*
Za razliku od prethodnih dana kada sam mahom gurala od ujutru do kasnih popodnevnih sati da bih tek predveče naišla na deonice kojima mogu da vozim, današnji dan počeo je skoro pet kilometara dugim spustom. Put je veoma dobar, zemljani, bez kamenja koje izviruje na sve strane, bez džombi i rupa.
Rano je i prohladno. Kada dunem, u vazduhu ostaje beli trag. S moje leve strane, iza prvih planina koje mi se čine nadohvat ruke, izviruju snežni vrhovi Anapurna Himalaja. Najviši pripada Anapurni II, špicast je i po obliku me neodoljivo podseća na Očnjak na Prokletijama, samo što je od njega viši za oko 6.000 metara.
Dan sesti i sedmi, 11/12. oktobar
*
Buđenje s pogledom na Himalaje. Kroz prozor koji gleda na jug vidim masiv Anapurna a kad otvorim vrata na suprotnoj strani sobe, ugledam strme litice Čula Himalaja, visoke oko šest i po hiljada metara. Na toj slici, one su u pozadini, dok se u prvom planu nalazi zid od mrkih cigala obrastao u puzavice sa cvetovima jarkih boja. Uzgaja ih gazdarica hostela u maloj bašti unutrašnjeg dvorišta. Taj kontrast između roze, lila, žutih i crvenih latica duž zida iza kojeg su bleštavo bele planine deluje nestvarno kao u scenografiji za film po nekoj bajci. Juče mi se prvi put javio taj osećaj da sve ovo zapravo nije stvarno i, evo ga, gde me ponovo obuzima kako sam otvorila oči.
Pošto sam ja, je l' da, jedan seriozni cikloputnik, napravila sam orijentacioni plan vožnje za sledeću godinu. On, tj. plan, zavisiće naravno od viza i još koječega (a rekla bih, najviše od novca), ali s ponosom ističem da sam ovog leta javno napisala kako nameravam da za Novu godinu budem u Laosu -- i evo me zaista tu.
Elem, bilo bi fenomenalno, neverovatno, nezaboravno... ako bi
Korisnici interneta u Srbiji došli su do još jednog načina kako da pomognu svima koji su nastradali u poplavama – pokrenuli su akciju da se na naslovnoj stranici Gugla nađe apel za pomoć.
(Iz rukopisa novog romana.)
Stigla sam do kraja sela i zastala, pitajući se da li da napravim još jedan krug, samo sada osmatrajući pažljivije, ili da ipak potražim mesto negde izvan njega.
„Haus, madam, turkiš haus, foto!“, čula sam ženski glas sa prozora iznad moje glave. Nudio mi je da za nadoknadu fotografišem drvenu kuću na sprat.
„Para jok“, odbila sam, i upitala je: “Ja imam čador, vi bašču, biti moj jatak?“ Jurila sam po sećanju turcizme, obilno se pomažući rukama kao u igri pantomime: prva reč – šator, druga – vaša bašta, treća – sigurno mesto.
„Jes-jes“, žurno mi je potvrdila na engleskom.
Mala, skoro okrugla žena kojoj je bilo teško odrediti godine, u širokim cvetnim pantalonama i s maramom istog desena, začuđujuće brzo je sišla dole. Dok me je sprovodila iza kuće, pridružila joj se i devojčica, verovatno njena ćerka, od možda trinaest godina. Odvele su me do velikog zadnjeg dvorišta, koje se jednom stranom završavalo gotovo kod samog luka, i pokazale mi dobro ravno mesto.
„ Tešekur!“, zahvalih im, te se bacih na podizanje kampa.
(Prekoredan blog.)
Od početka moje avanture pre četiri godine nepoznati ljudi su mi mnogo puta pomagali, ugošćavali me, čašćavali, poklanjali mi hranu a nekad i novac. Ali nikad mi se nije desilo ništa ni nalik ovome što sam danas doživela.
Dočekala sam da se knjiga pojavi iz štampe i uskoro krećem na turu po Srbiji a potom i zemljama bivše Jugoslavije, kako bih je promovisala.
Planirala sam da na sve tribine-promocije u Srbiji idem biciklom, u jednomesečnoj cikloturi koja će početi 1. septembra, kada gostujem u Pančevu. Zainteresovani biciklisti, rekreativci i svi oni koji umeju da održavaju ravnotežu na dva (pa i tri točka) mogu da mi se pridruže u nekom delu puta.