Evo ovih dana baš je nekako Kragujevac, ponovo, na dnevnom redu. Ovog puta postavlja se pitanje samog vrha gradske vlasti, gradonačelnika Veroljuba Stevanovića, da li je, koliko, kad i s kim nameštao javne nabavke, tendere...koristio se snagom svog položaja da bi on sam, ili neko njemu blizak, sebi priuštio lagodniji život! Vest koja je prohujala ne samo putem odredjenih medija „specijalizovanih i prepoznatljivih“ za ovu vrstu „novinarstva“ uznemirila je mnoge Kragujevčane i postala tema dana.
Na samom početku da se odredim prema tom slučaju za koga ne znam da li će završiti, kao mnogi pre toga, u korpi za otpatke ili na stolu nadležnih organa kojima je posao da izvedu DOKAZE za ovako teške optužbe. Sam ne pripadam današnjem kragujevačkom političkom establišmentu, pa bez adrenalina mogu da posmatram celu situaciju, ali šta ćemo ako ni- su optužbe tačne, ako ima-nema DOKAZA, a već je naneta ogromna šteta ?
Igrom slučaja, i ako nisam pasionirani gledalac naših tv programa, preko vikenda sam zakačio na nekoliko tv kanala, sve one koji sebe nazivaju novinarima, a bili su samo posluga diktatorskog režima Slobodana Miloševića. Muka mi je čak i da nabrojim bilo koje od tih imena, koja su bila „samo“ ratni izveštači zaduženi da podignu kvazipatriotski adrenalin, kako bi nahvatali i mobilisali našu mladost i poslali je na neki novi „Sremski front“. Nakon 05-tog oktobra 2000-te, stigla nam je kakva takva demokratija, počeli smo da kako - tako sredjujemo državu od svih šteta nastalih nakon decenijske vlasti bračnog para Milošević – Marković i njihovih podanika, kojih je bilo i medju novinarima. Ako već neko nije mogao da pomisli da će jednoga dana DS i SPS biti u koaliciji, pa zatim sa njima i SNS (eventualno i za sad samo na lokalu?), sa Tomom Nikolić, onda je ravnopravno pojavljivanje tih kvazinovinara prelilo kap i onako prepune čaše. I u celoj toj tužnoj priči, neki zaista pravi borci protiv pomenutog režima, pristaju da u nekakvim popularnim emisijama, nastupaju zajedno sa njima, polemišu i daju im prostor da peru svoju nečistu savest i nečista dela. Skandalozno je da se u ime neke i nekakve demokratije daje njima bilo kakav kredibilitet, da se sa njima o bilo čemu javno debatuje, da ih bilo ko normalan tretira kao ravnopravne i kompetentne!!!
Može li bilo ko da se pri-seti tog medijskog mraka, pod Ministrom za informisanje, tada mladjanim Aleksandrom Vučićem, Aleksandrom Tijanićem ili direktorom RTS-a Miloradom Vučelićem....? Može li bilo ko od nas da u to vreme zamisli dijalog suprotstaveljenih stavova, pojavljivanje opozicije ili slobodnih strelaca?
Više nego sramotno je sve ovo što se dogadja na pojedinim tv programima.
Svojevremeno, pred rat, kružio je slogan“ Mir, mir, mir niko nije kriv!“, koji i danas, po svoj prilici, postaje sve prisutniji!
Sramno spram svih stradalih, spram svih izbeglih i raseljenih, spram mladosti koja je zbog takvih napustila Srbiju, za sva vremena.
Pozivam sve koji drže do sebe, do svega što su govorili i činili, da bojkotuju svako pojavljivanje, svaku tv emisiju u kojoj se najavljuje učešće TOG ZLA!
Regionalizacija i decentralizacija Srbije jesu moje omiljene, ne samo političe, teme, o kojima sam pisao, na ovom Blogu, ali i kao, svojevremeno, član Ustavne komisije 2003.godine. Tada sam bio u prilici da se suočim i sa mnogim stavovima i idejama koji su bile više plod očuvanja svoje (partijske i lične) pozicije, nego zaista i suštinsko rešavanje ove problematike. Mnoga predubedjenja, kao i mnoge zloupotrebe, bile su prečesto glavna tema. Patriotizam, ljubav prema Srbiji i njenim gradjanima koji je provejavao iz svakojakih nastupa bili su zamena i protivteža, svakom konstruktivnom predlogu! Takozvani separatizam je bio omiljeni odgovor kvazipatriota, koji tako skoro ceo radni vek provedoše, na plaćenim funkcijama, zaklinjući se u svoju ljubav prema državi, kojoj su svojim angažovanjem neprekidno nanosili samo štetu, a sebi pribavljali sasvim lepu korist. Ideja regionalizacije nije nikakva novotarija, vec je u Evropi prisutna pola veka, sa iskustvima , koja mogu biti zanimljiva, pragmatična i korisna. O tome je nedavno govorio predsednik Srbije Boris Tadic, ali u svojstvu predsednika DS-a, pa da ponešto prokomentarišem. Ne sumnjam da je predsednik Srbije, i po Ustavu, najodgovrnija osoba u državi, ali to mu ne daje za pravo da je i najzabrinutiji, da je najveći patriota! Ne znam kako se to i čime meri? Nedavno je održan sastanak Glavnog odbora DS-a, sa koga je “Politika” prenela:
Stevan ili Stjepan Filipović ?
Evo ovih dana, od svih problema odabrah, tek probe radi (nisam bio na Blogu poodavno), jedan možda naizgled nebitan, čak lako proverljiv primer, a opet...?
Kragujevac je ponovo izbio na prve stranice medija, ali ne po ugovoru sa Fiatom, ne po strajkovima radnika ili nečem sličnom, već kao blokiran i zavejan grad !
Zaista ni sam ne pamtim ovakvu vejavicu i mećavu koja se sručila na prestonicu Šumadije, koja je po pravilu sve nas zatekla nespremne. Valjda smo mislili da je prirodno
Zaista mi je više dosadilo patriotsko kukumavkanje dežurnih dušebrižnika koji su sebi dali za pravo da su jedini i neprikosnoveno zabrinuti za sudbinu Srbije! Jedino Oni znaju šta je dobro za sve nas, jedino Oni znaju kojim putem u svijetlu budućnost, jedino Oni znaju SVE, pa kada im se nešto ili neko ne svidi, odmah je tu etiketa: izdajnika, stranog plaćenika, separatiste….antihrista!!!
Niko ne može biti Srbin, kao što su Oni!
Niko ne može biti zabrinut kao što su Oni!
Niko ne može biti Hrišćanin, kao što su Oni!
Niko nema pravo da se razlikuje!
Pomislio sam, u jednom trenutku i na kratko, nakon pada Miloševića da ćemo se, ako ništa drugo, bar otarasiti te lažne patriotske retorike, kako bi počeli da živimo od nekog rada, ali evo ovih dana se patriotske snage ponovo ujedinjavaju na fonu Statuta Vojvodine.
Regionalizam bauk koji šparta Srbijom iz vremena Slobodana Miloševića, ili od 1974, ili od 1945. neprekidno mutira, menjajući oblik u skladu sa zahtevima dnevne politike i njenih lidera. Uprkos činjenici da je regionalizacija kao model teritorijalne organizacije države zaživeo u većini država EU, na ovaj ili onaj način, ni Jugoslavija, a još manje Srbija nikada nisu ponudili ni približno pravi odgovor, koji bi bio materijalizovan kroz adekvatno ustavno rešenje i ustavni zakon. Ipak, malo malo pa se neko usudi da o tome progovori! Nekako se predlozi i ideje lakše definišu dok su lideri-partije u opoziciji, kada pljušte obećanja o ravnomernom razvoju, neophodnosti decentralizacije, protiv Beogradizacije Srbije...ali čim se dokopaju vlasti, nekako utihnu razgovori, zaborave se data obećanja i sve krene iz početka. Ma ne bi se niko od njih odrekao ni parčeta vlasti i kontrole za živu glavu, jer ako bi se odrekli vlasti – nadležnosti –finansijske kontrole, kako bi opstali na političkoj sceni? Kojim instrumentima bi sačuvali svoja mesta u državnoj ili partijskoj hijerarhiji? Kako bi avanzovali – dočepali se ministarstava, ambasadorskih mesta, mesta u upravnim odborima...gde se sve plaća, i to DOBRO. Čim se malo i na trenutak samo začepkalo po primanjima naših visokih činovnika i predstavnika, ustalasalo se javno mnjenje. Milioni su primani bez ikakve kontrole, milioni su odlazili na telefone i avione, milionima su plaćani lojalnost ili nepotizam..i nikom ništa! U vreme komunizma bar bi dobili partijsku opomenu ili ukor pred isključenje (jeste velika kazna, nema šta), a ovi danas čak NI TO!
Istinita priča - oktobar 2008.godine - Washington!
Čovek je seo na stanicu metroa u Vasingtonu. D.C i počeo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bahovih komada u trajanju od oko 45 minuta. Za to vreme, pošto je bio radni dan, prošlo je bar hiljadu ljudi kroz stanicu, a najveći broj njih odlazeci na posao. Nakon tri minuta sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira, usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne, negde, na vreme.
Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: jedna žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta jedan čovek se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda ubrzo pogledao na sat i otišao. Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje, od svih, pokazao je trogodišnji dečak. Majka ga je požurivala ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Sličnu reakciju pokazalo je još nekoliko dece, ali svi roditelji, bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.