Često je zbilja teško držati korak sa literaturom - pre koji dan sam bio impresioniran jednim rezultatom objavljenim u leto 2006, na temu kontroverzne, ali ekstremno zanimljive hipoteze Zemlje kao snežne grudve (engl. Snowball Earth), što je dovelo do ovog teksta. Ali, da bi se razumelo u čemu je stvar, neophodno je dati "dublju pozadinu" (da parafraziram Marka Felta, bivšeg vicedirektora FBI, u narodu poznatog kao "Duboko grlo" koji je zahvaljujući "dubokoj pozadini" koju je 1972-74. objašnjavao svom prijatelju, novinaru Bobu Vudvordu, odigrao ključnu ulogu u padu predsednika Niksona i njegove zlikovačke klike) cele stvari. Istorija naše tako gostoljubive planete Zemlje, dugačka već više od 4,5 milijardi godina, nije – uprkos velikim naporima i postignućima brojnih geologa, geofizičara, hemičara, paleontologa i drugih naučnika koji sarađuju na ovom izrazito multidisciplinarnom polju – ni izdaleka lišena iznenađenja i dramatičnih obrta. Jedan takav preokret izgleda da je na pomolu nakon otkrića o kome se radi, originalno objavljenog u junu 2006.
Bez obzira što, kako reče Jusuf-vezir, nezaboravni protagonista Andrićeve pripovetke Most na Žepi, "u [izbornom] ćutanju je sigurnost", osećam potrebu da vas baš sada gnjavim upravo sa nekim evropskim činjenicama i (hipotetičnim) evropskim načinom života. Evropa je, naravno, šesti satelit Jupitera, najveće planete u Sunčevom sistemu, i sam po sebi izvanredno zanimljiv svet. Otkrio ga je u januaru 1610. Galileo Galilej i skupa sa preostala tri velika Jupiterova satelita (Iom, Ganimedom i Kalistom) u čast svog pokrovitelja Kozima II nazvao "Medičejskim zvezdama" - ove čudesne svetove svako može videti već sa običnim dvogledom (a među astronomima amaterima se ispredaju legende o nekolicini nadljuski dobrih posmatrača, poput američkog astronoma Edvarda Emersona Barnarda koji su, bar po priči, videli bar neke od Galilejevih satelita i golim okom!). Uprkos njihovom velikom - u astronomskom kontekstu - sjaju, gotovo ništa nije bilo poznato o detaljima njihovih površina sve do proleta Vojadžera 1 i 2 krajem 1970-tih godina, kada su nam se pokazali u svoj svojoj raznovrsnosti: od paklenih sumpornih vulkana na Iou, do zagonetnih kanjona i ledenih visoravni Ganimeda, kralja među mesecima u našoj planetarnoj porodici. Međutim, beličasta i skoro potpuno bezlična površina Evrope ipak krije najveće misterije, a možda i jedinstveno kosmičko blago po kome je do sad samo naša planeta poznata - život.
Neobično malo se u analizi i proceni globalnih katastrofičkih rizika uzima u obzir gotovo trivijalna činjenica da budućnost ne može podsećati na prošlost. Sem igre reči sa (ne)slavnim geslom filozofa induktivista, ovo se može čitati i kao parodija još poznatijeg principa koji je prvi eksplicirao oko 1788. godine veliki osnivač geologije - i geonauka uopšte - Džejms Haton: "sadašnjost je ključ prošlosti". Doktrina uniformitarijanizma (koji se ponekad naziva i gradualizmom, mada ovaj termin neki autori poput Baulera ili Gulda definišu uže) koju su promovisali Haton, Lajel i njihovi sledbenici u 19. i 20. veku, zapravo je uljuljkala veliki deo naučne zajednice u lažni osećaj sigurnosti od katastrofa na velikoj skali/globalnih katastrofa. Uniformitarijanizam je učio, pojednostavljeno, da su jedina validna objašnjenja u geonaukama ona koja se baziraju na danas posmatranim i merenim procesima. Iako ne mogu ovde da ulazim u detalje ove složene istorijske teme, zanimljivo je pomenuti da je tek u poslednjih malo više od četvrt veka ova uniformitarijanistička predrasuda konačno razbijena. Umesto nje, formirao se - i još uvek se formira - daleko bogatiji i iznijansiraniji pogled na planetarnu istoriju koji uključuje mnoge (neo)katastrofičke elemente, zahvaljujući uglavnom pregalaštvu ljudi poput Alvarezovih, Gulda, Palmera, Raupa, Hsija, Klubea i Napijea, i drugih.
Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:
Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!
Evo jedne svetske servisne informacije - i sa dubokom ličnom nadom moje malenkosti kao iskrenog globaliste da će takvih vesti biti sve više. U senci drugih događaja i iščekivanja u i oko Ujedinjenih nacija, bez ikakve pažnje - a šta bi ko drugo mogao i očekivati? - u našim politiko-centričnim i uz časne izuzetke anti-naučnim medijima prošla je i sledeća vest: 62. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u četvrtak, 20. decembra 2007. godine, proglasila 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije. Rezoluciju je, iz očiglednih razloga, predložila Italija, a čitavu inicijativu su prethodno podržali Međunarodna astronomska unija (MAU, najvažnija stručna organizacija u oblasti astronomije i srodnih nauka) i UNESCO koji je još 2005. godine doneo deklaraciju o svetskoj godini astronomije.
"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.