Koliko je prva rečenica nekog teksta važna za formiranje utiska o njegovoj celini? (Zapazite samo-referentnost - ili, što bi Daglas Hofštater lepo rekao, "zlatnu nit" - ove rečenice!) Svi znaju da od dobrog naslova mnogo šta zavisi, te da dobar naslov može da spase inače osrednju knjigu (i obratno). Koliko toga, međutim, zavisi od prve rečenice? Čini mi se da u svetu umetničke proze - za razliku od diskurzivnog teksta rasprava i monografija - zavisi mnogo više nego što se na prvi pogled naslućuje. Pre nego što smo se upustili u čitanje, nepročitana knjiga je zagonetna zemlja, kao ona Ptolomejeva terra australis incognita; prvom rečenicom iskrcavamo se na tu nepoznatu teritoriju. Kao i prilikom svakog iskrcavanja, prvi utisak je ključan: ima li života na obali, može li se bezbedno pristati, ima li neprijateljski nastrojenih domorodaca, ima li izvora slatke vode. Uz to, prva rečenica je i dalje samo citat i dalje nepoznatog teksta, a kao što je Tomas Man isticao u ogledu o nastanku "Doktora Faustusa", citat ima u sebi nečeg specifično muzičkog, nezavisno od svojih formalnih osobina.
Prenosim novo saopštenje sa sajta www.savepetnica.com, uz dva mala komentara. Prvo, ma koliko se državni zvaničnici hvalisali kako je nedavno završena Univerzijada najveličanstveniji, najimpozantniji, najfascinantniji, itd. događaj u ovom delu Galaksije, sve negde od početka kenozoika, nije sasvim jasno postoji li i jedna jedina mera doneta od strane nadležnog ministarstva koja će rezultirati ma kakvim realnim poboljšanjem obrazovanja (na bilo kom nivou) u novoj školskoj godini/semestru 2009/10. Nasuprot tome, odluka da se istraje u odbijanju realne podrške Istraživačkoj stanici Petnica, te da se opredeli za strategiju "čekanja da se na sve zaboravi", "gde da radimo nešto po vrućini", isl. naneće obrazovanju u Srbiji vrlo realnu štetu. Drugo, suštinski razlog problema na koje ISP nailazi sa Ministarstvom prosvete – a ovo, uprkos kratkotrajnom pamćenju naše javnosti, ni izdaleka nije prvi problem ove vrste, već samo posebno ekstremni oblik istog manira ponašanja od strane čelnika srpske prosvete, svojevremeno se ministar Lončar "proslavio" još bahatijim ponašanjem – nalazi se u percepciji ove ustanove kao elitističke, a samim tim i sumnjive, odnosno suprotstavljene glavnom toku naše prosvetne politike koji je otvoreno i ekstremno populistički. Tokom 1990-tih to je bilo samo po sebi jasno, i nije nimalo slučajno da je u tom periodu najveći deo potpore radu ISP poticao iz nevladinih organizacija, dijaspore i stranih izvora (koji se u i u tadašnjoj i u današnjoj srpskoj javnosti najčešće spominju uz ostrašćene psovke). Nažalost, posle 2000. godine nije učinjen ikakav značajniji napor da se opšta društvena atmosfera podozrenja, pa i mržnje prema elitizmu koji leži u osnovi istinske nauke i kulture uopšte, promeni. Pozitivna reakcija javnosti može dovesti do promena (kao što je bilo u slučaju legendarne ministarke Čolić - evo uskoro, za koju nedelju, će i 5 godina od njene "afere Darvin", još jedna divna tema za razmišljanje, pored godišnjice pomračenja Sunca i prigodnog sakrivanja po podrumima) i vatrogasnih mera koji će omogućiti dalji rad ovoj jedinstvenoj instituciji na domaćim, ali i evropskim prostorima, ali dok se rad sa talentima ne počne adekvatno visoko vrednovati i priznati kao neophodna osnova izgradnje autentične naučne i tehnološke baze, biće to samo još jedno rešenje tipa “drži vodu dok majstori odu”.
Niko ne bi poverovao, u poslednjim godinama 19. veka, da sve ljudske delatnosti pažljivo posmatraju i analiziraju inteligencije veće od ljudskih, a ipak podjednako smrtne; niko ne bi poverovao da su ljudi, dok se kreću unaokolo svojim poslovima, proučavani isto tako pažljivo kao što čovek mikroskopom proučava prolazna bića koja se se kreću i množe u kapi vode.
Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:
Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!
"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.
Ima jedan stari i sjajni roman braće Strugacki pod naslovom "Grabljive stvari veka" (1965), čiji sam naslov ovde uzeo slobodu da parafraziram. U romanu se, da sličnost sa onim o čemu ovde pišem bude veća, opisuje utopijski komunistički raj koji prekriva celu zemaljsku kuglu, sa izuzetkom izvesne Zemlje Budala (!), u kojoj vlada potpuno moralno i idejno rasulo čiji uzrok protagonista romana valja da utvrdi. Dok se delo Strugackih dešava u neodređenoj budućnosti, vek na koji oni aludiraju i na koji se ovde vraćam je, naravno, onaj koji je srećom za nama, 20. vek. Kada ga sagledam sad sa već neke distance, uvek me je impresioniralo koliko se očigledno ogromna većina, ako ne i sve, zločina, grešaka, problema i tenzija - što je sve ispunjavalo 20. vek, može svesti na mali broj, svega nekoliko, ideoloških Velikih Laži. Operacionalno, Velike Laži mogle bi se definisati kao one kvazinaučne teorije koje imaju "ekumenske" pretenzije i daju odgovore na večna pitanja vezana za ljudsku prirodu, suštinu sveta, objašnjenje istorije, i slično, a koje su imale ogroman kulturni, društveni i istorijski uticaj. Ovde ću nabrojati one koje mi se čine istorijski najznačajnijim i najopasnijim; svako je dobrodošao da predloži svoju listu. Odmah treba napomenuti da za prirodu svake Velike Laži nisu prevashodno odgovorne tragične posledice njenog dogmatskog prihvatanja (ako ih ima); one mogu samo pogoršati nešto što je već po samoj prirodi loše. Tragična je ironija ljudskog površnog gledanja na istoriju, kako političku, tako i istoriju ideja, upravo u tome da su se mnoga vrlo praktična zla mogla zapravo izbeći da je lažnost "teorije" na kojima su bila zasnovana bila na vreme uočena.