sa sećanjima.
I te njene suze.
Kao da.......

Sedela je kraj prozora. Mislim da nije videla kako joj mašem. Držala je u ruci te svoje suze..... i gledala u pravcu onoga što je želela.
U bombonjeri na stolu četiri kolača sa jabukama i mrvice od keksa sa slikom kuće. Nešto je sviralo. Zaboravio sam. I tragovi sunca na zidu nasuprot vrata.
Sećam se kako sam pomislio: Glupo je što ću se jednog dana, od svega što sam želeo, sećati senki.






ovako:


Gospođo! Draga gospođo. Nemojte tako! Niko vam nije kriv! Naručite još jednu kafu i nemojte vikati! Vičete, vičete. Uznemiravate prisutne. Zamislite da neko pored vas tako glasno rasprema: u bašti koju ste odabrali za odmor. Naravno da vas čuju. Žao mi je: niste dovoljno u sebi: a i ona čaša: juče naprsla: iz čistog mira: eeee.... znam, znam. Oni ne znaju, ali ja znam. 
