B92 Blog

BRANIMIR GLAVAŠ je proglašen krivim po prve dvije točke optužnice za slučajeve "selotejp" i "garaža" te je nepravomoćno osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu od 10 godina zatvora. Po prvoj točki optužnice, koja se odnosi na slučaj "garaža" i u kojoj se opisuje mučenje i ubojstvo Čedomira Vučkovića, natjeranog da popije kiselinu iz akumulatora te zlostavljanje Nikole Vasića, Glavaš je osuđen na pet godina zatvora, jer je "propustio spriječiti mučenja i ubojstva".

Po drugoj točki optužnice, koja se odnosi na slučaj "selotejp", Glavaša se tereti da je naredio uhićenja, provođenje mučenja te ubijanje sedam civila srpske nacionalnosti koji su bačeni u Dravu, a od kojih se izvukao jedino Radoslav Ratković, za što je osuđen na osam godina zatvora. Mučenim i s rukama svezanim na leđa uz pomoć samoljepljive trake, Branku Lovriću, Aliji Šabanoviću, Milutinu Kutliću, Bogdanu Počuči, Svetislavu Vukajloviću i ženi kojoj identitet nije utvrđen, zapovjeđeno je da kl

Svako društvo ima problem sa sukobima i nasiljem, ali, samo u rijetkim društvima, kao što je to slučaj sa našim, nasilje je državotvorni koncept.

Još od vremena kada je naša zemlja prestala da svakodnevno isporučuje svjetskim agencijama ratne slike uzavrelog Balkana, vodeći svjetski politički magazini se nisu toliko bavili Bosnom i Hercegovinom kao ovih dana.
Komentatori stiču utisak da su aktuelni zahtjevi domaćih političkih elita suprotstavljeni do nemogućnosti bilo kakvog dogovora značajnog za budućnost države. U Evropi i SAD u poslednjih nekoliko mjeseci održano je i nekoliko ozbiljnih diskus

Političari u našoj zemlji često govore kao da su žrtve.
Predstavnici žrtava često govore kao da su političari.
Mrtvi su u njihovim obraćanjima javnosti neprocjenjivi kapital.
Kao u Tolkinovom romanu Gospodar Prstenova neprestano se mobilišu u bitkama koje očigledno nisu završene...

Sinoć je na televiziji prikazana Šindlerova lista.
Danas je u Jasenovcu održana komemoracija povodom 64 godine od proboja logoraša iz zloglasnog ustaškog logora.
Samo stotinjak logoraša je preživjelo ovaj pokušaj spasavanja.
Ni danas se ne zna koliki je tačan broj ubijenih za vrijeme postojanja ove fabrike smrti , i brojke se kreću od 80 000 do 700 000 žrtava.
Manipulacije Jasenovcom, kao i cijelom istorijom ne prestaju ni danas a preživjelim žrtvama se već dugo niko i ne bavi.

Političari u našoj zemlji često govore kao da su žrtve.

Putujući Amerikom na sve strane sam vidio simbole koji danas obilježavaju istoriju i napredak ove zemlje, poduhvati u kojima su ljudi pobijeđivali prirodu i često ono najteže - sami sebe...

    Tri sata leta od Atlante do Phoenixa prekratio sam filmom The Express, snimljenom po istinitoj priči o životu Ernie Davis-a, prvog velikog crnog igrača američkog fudbala.

Talentovani mladi sportista je sa navršene dvadeset tri godine umro od leukemije.

Na sahrani je pročitan telegram Predsjednika Kenedije u kome poručuje Davisovoj porodici da je njihov sin svojim načinom života učinio mnogo za budućost Amerike.

Par godina poslije ubijen je Kenedi a nešto kasnije i Martin Luter King.

I jedan i drugi su vrlo savjesno govorili o potrebama i pravima američkih crnaca što ih je, između ostalog, koštalo života.

Šezdesetih kada je Erni igrao fudbal nije bilo lako biti crni čovjek.

Rijetki su bili pojedinci koji

Praznični televizijski program je uveliko počeo.

Gomila patetičnih filmova je tu da vas dodatno raznježi i natjera da pustite pokoju suzu.

Sinoc sam tako pogledao Nothing Hill po ko zna koji put, u najavi su vidim Love Actually, About a Boy, High Fidelity i sl, većinom naslovi sa Hugh Grantom.

Da su blizu praznici podsjeća i inbox sa gomilom poruka o ljubavi, prijateljstvu, životu poslatih cirkularno. Naravno, neke se ponavljaju u beskraj.

Jednu porukum jedno pismo te vrste ipak volim da pročitam, da pošaljem i da mi ga pošalju.

Dana 01.12.1918. regent Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla, obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru.

Pred prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak. Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života, deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika, 06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je još tri puta (FNR, SFR i SR) dok Jugoslavija nije potpuno nestala.

Tekst koji čitate ima skromnu namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni, generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da bude išta više od toga. Idemo.
Autobusom ili vozom, svejedno.

U BiH svako slavi svoje praznike, pa i državne. U RS se  obilježava godišnjica potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu. Kada je prije 13 godina potpisan većina srpskih političara u BiH, pa i šire ga je smatrala izdajom.

BiH danas nije mnogo odmakla od tog novembarskog popodneva, ma kako ga dežurni tumači  stanja predstavljali drugačijim. Strah od drugih je državotvorni obrazac. 

Ako mislite da vas neko od drugih naroda u Bosni i Hercegovini zajebava posežete za Vitalnim nacionalnim interesom.  Šta je to ?

Kad niste sigurni kako započeti razmišljanje u pisanoj formi, uobičajeno je po izboru teme posegnuti za Rječnikom stranih riječi, autora Vujaklije ili Klajića.

Podsjetiću vas da je izdanje zbog svoje kompaktnosti i čvrstoće pogodno kao priručno borbeno sredstvo u porodičnim nesuglasicama, da pridrži otkinuta vratanca neke od komponenti regala, ili recimo da pritisne herbar.
Ako ste se odlučili za njegovu osnovnu primjenu i izaberete li autora Vujakliju, pogledom pod riječ

Nesvakidašnja slika dolazi nam sa Wesser stadiona u Bremenu.

Često se znalo događati da su huligani znali maltretirati ostale navijače na tribini, no ovaj put su navijači Werdera bili ti koji su sa svoje tribine odstranili nacistički nastrojene navijače svog kluba.
Uz glasne povike 'Nazis raus!' (Nacisti van!) navijači Werdera iz Bremena skoro su linčovali pripadnike jedne neonacističke podgrupe, također navijače kluba iz Bremena tijekom utakmice s Bochumom ovog vikenda,prenosi Spiegel.
Huligane obrijanih glava specijalci su doslovce spasili u zadnji trenutak te su ih morali izvesti preko terena kako ih se ne bi dočepali bijesni navijači koji smatraju kako 'ćelavcima' i njihovim porukama nije mjesto na njihovoj tribini.

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.

Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž

BiH ima mnogo više materijala za rat nego što ga je imala prije posljednjeg rata. Da li će ga biti ili ne, ja ne znam, ali kažem da smo jako blizu njega

Intervju koji sam dao za Magazin Start tokom ljeta. Naslov ovog bloga je redakcijski naslov intervjua.

Nakon izbora koji su nedavno zavrseni cini mi se veoma aktuelnim. 

Aleksandar Trifunović je glavni urednik medijskog projekta Buka. S njim smo razgovarali o toj zabrinjavajućoj tišini i općeprihvaćenom defetizmu, te o srpskoj politici u BiH.

Na nedavno održanom okruglom stolu povodom Dana Sarajeva u Beogradu izjavili ste kako tamošnja javnost pojma nema koliko su ljudi u našoj zemlji blizu novog rata te da se u ovom trenutku mrze možda više nego ikada. Čime argumentirate ovakvu tvrdnju?

Retorika političkih opcija koje su doslovno odnijele posljednje izbore, nisu bila obećanja o budućnosti, to su bile većinom priče o pro