evo sada novo, kako pratim hrvatske četing-prostorije,
"ustašizacija tompsonovog učešća na proslavi je srpski projekat koji smo zdušno podržali mi Židovi"...
Iako se protivrečnim izveštajima Turnera i Šefera ne može pokloniti potpuno poverenje, neke činjenice ipak nisu sporne. Opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova Feliks Bencler (Felix Benzler), kao što je već napomenuto, urgirao je još u avgustu deportaciju svih Jevreja. Pošto su jevrejski muškarci streljani odlučeno je krajem oktobra na jednom sastanku, na kome je učestvovao Fridrih Zur (Friedrich Suhr), jedan od Ajhmanovih predstavnika iz Berlina, da žene i deca budu internirani i deportovani u jedan "sabirni logor na istoku" čim to bude tehnički moguće. U decembru je Bencler ponovio svoj zahtev da Jevreji budu što pre deportovani, a pominjalo se naredno proleće kao najraniji mogući termin. Posle Šeferovog dolaska, Bencler je od njega takođe zahtevao da ubrza deportaciju Jevreja iz logora Sajmište u Rumuniju. Naime, i za Šefera i za Benclera, ovaj jevrejski logor sa svojim komplikovanim procedurama, smešten na teritoriji Hrvatske, sa snabdevanjem iz Srbije, čiji su čuvari spolja bili pripadnici Ordnungspolizei, dok se unutra nalazio pod upravom Sipo, predstavljao je "isuviše veliki teret". Nijedna instanca nemačkih okupacionih vlasti nije želela produženo postojanje Judenlagera. Na konferenciji u Vanzeu 20. januara 1942., Hajdrih je objavio svoju nameru da sprovede deportaciju sa zapada na istok. To je značilo da se Srbija neće rešiti svojih Jevreja njihovim deportovanjem u neposrednoj budućnosti, a Hajdrih je mogao da predvidi nove žalbe zbog ovog novog odlaganja. Istovremeno, u Hajdrihovoj Sipo-garaži dovršavana je gradnja posebnih kamiona-dušegupki namenjenih ubijanju jevrejskih žena i dece pošto bi njihovo streljanje bio isuviše nezgodan posao.
... and War is on the Earth
Sećam se, govorila mi je majka, mislim. Opisivala je kako je otac izgledao i sve je rukama crtala po vazduhu. Onda je pokazala prstom u njegovom pravcu, a ja sam gledao u njega. I bila je u pravu… Toliko sam se zagledao u njega, da, tada, kada sam se ponovo osvestioi okrenuo, majke više nije bilo.Prazan prostor. Prazan prostor, međutim, nije ukazivao na to da neko nedostaje.Zatim ponovni pogled u pravcu oca: prazan prostor. Prosto kao da su bile varke ili… Neka ostane: varke. Još jedna igra. Samo, iako znam da jeste igra, znam da je veća i viša čak i od samog života, ova igra…
Lepo je videti da festival alternativne muzike na jezicima nacionalnih zajednica raste, razvija se i da je evo doživeo svoju treću inkarnaciju. FAMNAZ se kao festival bavi predstavljanjem alternativne autorske produkcije na jezicima nacionalnih zajednica koje žive na području Pančeva. Ovaj festival već treću godinu za redom organizuje i producira Udruženje za razvoj kulture “Elektrika” iz Pančeva, u partnerskoj saradnji sa Domom Omladine Pančevo, a uz finansijsku podršku Grada Pančeva.
Jutro.
Nebo bez oblaka.
Okačena na svetloplavo platno, zvezda snažno blješti.
Jutro, najmagičniji deo dana, zar ne?
Otvaram prozor, ne odričem se dugogodišnjeg rituala.
Otvaram prozor – ali, ne dopada mi se vazduh. Osećam presiju nad plućima. Odjednom, shvatam da je razlog tome gusti oblak dima, neke nedefinisane boje, koji se pojavljuje nad mojim gradom, nad mojom kućom.
Rizikujem da se otrujem.
Zatvaram prozor.
Uključujem TV.
Neki smešni čovek, krajnje čudnog i nesvakidašnjeg izgleda, kršan,
Komšija iz kraja, tu oko Botaničke bašte, priča kako je je ponesen radoznalošću obilazio Evropsko prostranstvo, posetio je prvo Pariz, otišao vozom do Amsterdama, pa autobusom do Kopenhagena i posle je pio pivo u Pragu. Usput, u povratku ka Beogradu prominuo je Frankfurt, Minhen, Beč i Peštu ali i još neke gradove ne manje poznate koji su uvek usput u toj prenaseljenoj Evropi te se ne mogu mimoići, ali mu je bilo smorno da ih sve imenuje i nabraja. Putujući, kaže komšija, gledao je, razgledao, zagledao i ponekad prepoznavao slike gradova sa razglednica, turističkih flajera, slikice sa ekrana kompjutera ili televizora, pamtio je ambijente, atmosferu po ulicama i kafanama, pardon, kafeima i sve mu je to ličilo na opuštenu atmosferu u kojoj se nije osećao strancem. Prepisivao je viđeno u svoju virtuelnu beležnicu da ima o čemu da priča kad se kući vrati.