Prvi koraci pregaoca koji su gradili staništa na prapočetku Arhitekture i model po kome je nastajala nije izbrisan netragom posle svih promena epoha koje su prohujale i tokom kojih je stvoreno bezbroj gradova i u njima zdanja sa namenom svih vrsta, malih i velikih za stanovanje plebsa i prinčeva, kasarni, katedrala, elitnih naselja, parkova i svega onog što zatekosmo a nastavlja se i dalje. Arhitektura je stvarana podnoseći i noseći se sa raznim ograničenjima, uvek i sasvim u skladu sa tekućim vremenom i tada važećim uzusima. Išla je svojim iznuđenim tokom, usmerena od početka da služi pre svega potrebama i volji vladalaca, kasnije i vlasnika kapitala, trajala je prihvatajući od njih nalog koji je podrazumevao ne samo ravila već i formu i lik. Bilo je povremeno usled povećanog dotoka adrenalina kod nekih graditelja događanja gde je delo skliznulo van uobičajenog klišea, arhitekta je tragajući za novim izrazom koji je zahtevan ili dopušten od naručioca činio neke korake u sasvim nove prostore projektujući putem novogovora formu do tada neviđenu i tako se stvarao arhitektonski događaj koji je beležio uglavnom početak koračanja novom stazom ili penjanje stepenicama, posle su kazali da su to bili trenutci uspona, rušenja barijera i prodora u nove prostore mišljenja i umetnosti građenja.
Sofija je pojela ostatke jučerašnjeg ručka, koji se sastojao od dva parčeta pohovane piletine i ćuspajza od šargarepe, što me je jako razljutilo.
Uhvatio sam sebe kako pušim dva džointa zaredom, držeći se čvrsto za metalnu rešetkastu ogradu mog dvorišta, pogleda prikovanog u daljinu, gde je neki crni džip jurnuo kaldrmom ostavivši za sobom gusti oblak prašine.
Pošla je za mnom čim sam joj u besu rekao da moram da se smirim i izađem, inače ću eksplodirati i to neće doneti ništa dobro ni meni ni njoj.
Bio je četrnaesti dan otkako je došla u
hodao sam brzim korakom kroz grad,
i odjednom zastadoh na obali luke,
načičkane jahtama i brodićima,
kad opazih jednog pavijana dugačkog nosa
kako se šepuri dok drži čašu vina,
na palubi broda što se lagano ljulja
na površini mutne vode.
bilo je to u Bergenu,
norveškoj prestonici ribe i kiše,
sada već davno.
toliko
mladi, entuzijasti, Pancevo.
u mojim godinama lepo je videti da se neko od dvadesetak godina iscimava oko pisanja / crtanja, a da nikome ne lize bulju, da nije tatin & mamin sin / kcer, da unapred zna da ce zaraditi nista. I fanzin o svom trosku. A o cijem bi.
Pancevo, divan grad, prelepe devojke. Uspomene.
A sada, omladina:
Bilo je toliko dosadno da je jedina stvar koja joj je padala na
pamet bila da odleti što dalje odavde. Van granica grada.
Možda i države.
Prozujala je po sobi u potrazi za pasošem, kada ga je
konačno našla, zabašurenog iza porušenih knjiga, ustanovila
je ne validnost dokumenta. Važeći datum istekao je pre
nekoliko meseci. Pokupila je preostalih par hiljada dinara,
sumu koja je stajala naznačena na sajtu ministarstva
unutrašnjih poslova, i izašla na ulicu.
Možda i ne postoji drugi način. Usisani smo toliko precizno da kolege oko mene nisu svesne u kakvom kurčevom sistemu radimo. Valjda velike korporacije tako funkcionišu. Stvorene da od prvog časa uvuku polu poraženog čoveka, predstave svoje čiste etisone, velike prozore i stolove od po tri metra od kojih je jedan uvek tvoj i od drugog čoveka te deli zid u visini glave, obojen u zeleno radi navodnog odmaranja očiju, a ti jadnik pomisliš kako su fini uslovi rada. Na kraju si kao spermić, isturene glave i vrata. Neko te izdrka – prsneš, najradije bi izvršio ritualno ubistvo