Pun sam snage. Pucam od snage i energije. Jutros sam se probudio samo sa jednom jedinom mišlju - kako je potrošiti?
Ovaj ponedeljak komšijska mašina nije igrala kolo po kupatilu. I počeli su da se svađaju tek od osam časova ujutru. Od osam do devet sam dremao. Ležao u zgužanom krevetu kao neki morž. Lenja morska krava. Tek
Poštovane koleginice blogerke i kolege blogeri, pitanje o blogozavisništvu možda deluje kao nešto što dolazi onako, iznebuha, pa čak i kao nešto što u određenoj meri kvari onu uobičajenu lakoću logovanja, i blogovanja. Ipak, to pitanje je važno, jer o zdravlju se radi : ) .. Možda nekome ova tema i nije posebno važna, međutim, većini ne može a da ne bude makar interesantna, makar u pogledu toga šta drugi misle o narečenoj pojavi.
Goodnight Nanny-Cam
In the great green-certified room
There was a smartphone
And a silver spoon
And a picture of—
A high-contrast, brain-stimulating black-and-white moon
And there was a musical concert by Baby Mozart
And high window guards
And French flash cards
And a fireplace safety gate
And toys without phthalate
And a sterilizer and bottle brush and bowl full of organic mush
And a bilingual nanny who was whispering “hush”
Pre dve godine negde oko ponoći zaboleo me je stomak, ali onako momački. Bol je popustio 18 sati kasnije kada sam otišao na «Astronomsku novogodišnju noć» koju svake godine organizuje AD «Novi Sad». Iz opreza tamo ništa nisam pio i ništa jeo iako je bila i jedna torta i to baš neka jako dobra, kupila ju je profesorica Prodanović. E ona mi je ostala i danas sveža u pamćenju. Mislim, ta torta, profesoricu dobro znam od ranije.
Dobro, sledećeg meseca utvrde meni lekari da imam kamen u žuči. Opa, pomislim ja, a doktorica mi reče da idem kod hirurga da se dogovorim. «Šta da se dogovorim!?» zgranem se. «Pa kad će da vas operiše». Operiše?!!!! Uffff.
Sve sam se nekako nadao da može to da se reši i nekim drugim medicinskim trikom, da može nekako to kamenje da se razbije tromblonskim laserom ili čajevima, rakijom, bilo čime. Ali jok, mora, kaže doktorica, nožem.
Da ne razglabam, prošla je čitava godina od kako sam se sve lepo dogovorio sa hirurgom, ali nikako da stignem na red. Te im se pokvarila bušilica, te se istupio nož, te su bili godišnji odmori, te su negde zaturili broj mog telefona i tako ja doguram do sledeće Astronomske novogodišnje noći. Negde još dok su se ljudi okupljali pitao Nikola Božić iz Petnice, kako sam, kako zdravlje i tako to i ja mu rekoh za operaciju. Jao, kad je to Nikola čuo sav se ozario pa je dozvao profesora Mrđu. Reče mu, «Je li Mrđa, šta ćemo mi da radimo kada Saša umre?» Pokušao sam da ga odvratim od takvih misli, ali on ne sluša, nego sve izmišlja neke varijante. A i Mrđa se uhvatio toga pa njih dvojica počeše da planiraju. Te mogli bi ovo, te mogli bi ono. Ja mlataram rukama pokušavajući da ih odvratim od mračnih im misli, ali oni uopšte ne slušaju. Oči im se zažarile od silnog uzbuđenja i navale ideja za slučaj da se upokojim.
Ever, however, is way too long. There are not any evers in life. Ever belongs to the church, to mythology, to fairy tales. Our world, the real and tangible and smokable world, is about increments of time. Time since my last cigarette. Time before my last cigarette. Time it takes to smoke a cigarette. Time I need to suck on my electronic cigarette to make up for the time it took to smoke my last cigarette.
Šta predlažem?
- Podizanje granice punoletstva na 21 godinu.
- Stroga i jasna zabrana prodaje alkohola i cigareta maloletnim licima
- Rigorozne kontrole prodaje alkohola i cigareta maloletnicima
- Promena zakona da se prekršiocima zabrane prodaje alkohola i cigareta oduzima dozvola za rad, da slede visoke novčane kazne.. Pa i zatvorska kazna od, recimo 6 meseci.
Izborna kampanja po mnogo čemu podseća na udvaranje. Najpre se između više naroda, kao i između više devojaka, izabere jedan, za koji se misli da će se "primiti" baš na to i to udvaranje.
Leto je, sve nas zanima, više nego inače, da imamo ravan stomak. I imali bi ga da na stomaku nisu naslage sala. Kako da ga se rešimo?
Standardna greška je da se kreće u "lečenje" gojasnosti bez ulaženja u suštinu pitanja "zašto se gojimo?". Pre nego počnemo da se bavimo "prepisivanjem lekova" za mršavljenje da probamo da objasnimo mehanizam gojenja. Šta treba da se desi da bi nabacili (ne)željene kilograme u vidu sala? Zatim da vidimo pod kojim uslovima se to salo topi, pa posle da se opredelimo za neku zdravu ali trajnu varijantu za skidanje šlaufa.
KAKO SE GOJIMO?
Onako od oka gojimo se zato što ne potrošimo sve što pojedemo. A zašto jedemo više nego nam treba? Šta nas na to nagoni?