Svakog avgusta, kao nekakav fles bek, vraca mi se miris pecenog kukuruza i kestenja i slika gomile ljudi koja se tiska ka ulazu niske tvrdjave. Ne mogu a da se ne setim i krvave usne koju sam zaradio kada sam doskocio sa zida letnje pozornice, udarivsi snazno kolenima u usta ali ipak ne plativsi kartu. Jos me prolazi jeza pri pomisli koliko puta sam se smrzo u toku filmskih susreta. Secam se i gledanja u tmurno nebo i bezglasne molitve
"Samo ne sada..."
Kao klinac sam uvek zeljno cekao zadnju nedelju avgusta, kada bi nam Nis ozbiljno zalicio na svetsku metropolu. Tada su se u nasem gradu odrzavali Filmski susreti koji su bili jedan od bitnijih kulturnih dogadjaja bivse i ostalih jugoslavija. Tih dana je gradonacelnik, simbolicno, predavao kljuceve grada glumcima a gradjani Nisa svoja srce. To bila jedinstvena prilika da gledamo najnovije filmove, da uzivo vidimo zvucna imena velikog platna i da se pravimo kako svakog dana vidjamo Dragana Nikolica, Tanju Boskovic, Nikolu Koju...
Znalo se da se jos od posle mora pravi strategija kako cemo da se umuvamo u najbolji bioskop na svetu pod vedrim nebom. Strpljivo smo razradjivali plan kako na jednu propusnicu udjemo petoro dodajuci je jedan drugom kroz resetke kapije, kao najvestiji sibicari. Naravno d anismo imali ni tu jednu propusnicu ali smo imali dobru volju i avanturisticki duh.