Ovo je podsjećanje na jedan 11. septembar …
Bio je utorak, 11. septembar, 1973. Toga jutra predsjednik Salvador Allende nije mogao da računa sa dugim snom jer ga je vec u 6:20 probudio telefon. Sa druge strane žice glas mu javlja da je u najvećoj čileanskoj luci Valparaíso doslo do pobune. Mornaricka flota je ustala protiv svog predsjednika i traži njegovu smjenu. To je bio logičan epilog onoga što je u posljednje vrijeme potresalo ovu južnoameričku zemlju. Allende odmah poziva vrhovnog zapovjednika oruzanih snaga, generala Augusta Pinocheta. Obojica su rodjena u tom lučkom gradu. General se nije javljao. To je bio prvi nagovještaj da je upravo počeo posljednji dan predsjedničkog mandata Salvadora Allendea. Zapravo, to je bio i njegov posljednji dan u životu.
Salvador Allende je rođen 26. juna 1908. Bio je doktor medicine i još kao student politički aktivan i učestvovao u protestima protiv diktatora Carlos Ibáñez del Campoa. Spočitava mu se da je izgradio veze sa masonima i na taj način olakšao svoj politički put ka vrhu. Na predsjedničkim izborima 1970 kao kandidat Unidad Populara (partija osnovana 1969 kao nasljednica partije Frente de Acción Popular, mješavina socijalista, komunista i drugih manjih partija lijeve orijentacije) nije uspio da osvoji apsolutnu većinu (36,3%) a odmah za njim su bili kandidat konzervativaca
Jorge Alessandri (34,9%) i kandidat demokršćana
Radomiro Tomic (27,9%). Ustav je predvidio da u tom slučaju parlament izabere predsjednika. Dogovorom (trgovinom zakonima) demokršćana i komunista Salvador Allende je izabran za predsjednika Čilea.
Osnovna crta vladavine Allendea je socijalna politika i nacionalizacija pirodnih resursa. Poboljšani su uslovi rada i života nižih slojeva društva i cjelokupna privreda je živnula. Plate su skočile za 35 do 60 procenata. Cijena stanarine i osnovnih životnih namirnica je bila zamrznuta, svako dijete je dobilo cipele i dnevno pola litre mlijeka besplatno. Idiličnu sliku pokvarila je inflacija koja se sa 29% nakon preuzimanja funkcije popela 1973 na 600%. Allende je Čileancima povratio ponos i dostojanstven život.
Težište Allendeove ekonomske politike je bila nacionalizacija prirodnih bogatstava. U posjed države prešli su bogati rudnici bakra, rudnici uglja i veoma jaka tekstilna industrija. Konfiskovao je imovinu stranih kompanija i banaka i sproveo agrarnu reformu u kojoj je oduzeo oko 20.000 kvadratnih kilometara zemlje od velikoposjednika i podijelo je seljacima.
Narod je bio presretan. Ali, ne i stranci. Naročito Sjedinjene Države čiji interesi su bili direktno pogođeni ovim reformama. Zato će u puču kojim je svrgnut Allende imati odlučujuću ulogu. U to vrijeme je američki savjetnik za sigurnost bio
Henry Kissinger, specijalista za podvale. Sjećam se njegovog objašnjanja kako je 18. marta 1974. razriješena naftna kriza zbog embarga kojeg su Arapi uveli Zapadu. On je pregovarao sa saudjskim kraljom
Fejsalom i nakon neuspješnog nagovaranja potegao je za posljednjim adutom: «Ako nam ne date naftu Vijetnam će pobijediti u ratu a onda će komunizam doći i u vašu zemlju.» To je Fejsala slomilo. Na pitanje novinara šta bi američka administracija uradila da i taj posljednji adut nije upalio, Kissinger je uz osmjeh odgovorio: «Naši borbeni avioni su bili već spremni da polete i da ih ubijede da nam daju naftu.»
Puč je kratko trajao, svega nekoliko sati. Vojna hunta je preko radija oglasila preuzimanje vlasti a Pinochet je sebe proglasio vođom. Avijacija je bombardovala predsjedničku palatu u koju se spreman na otpor smjestio Allende sa svojim kabinetom i članovima porodice. Na ulicama Santiaga nije bilo žive duše. Narod, koji je mahom bio uz Allendea nije smio izaći da zaštiti predsjednika. Taj strah će ih koštati sedmnaestogodišnje diktature koja je počela tog dana. Nakon što je poraz bio neminovan, Allende je sve pored sebe natjeao da se predaju a sam je ostao i izvršio samoubistvo. Henry Kissinger je nakon puča rekao da Sjedinjene države nisu učestvovale u puču ali da su «obezbijedili sve moguće preduslove koji su bili potrebni». Amerikanci su zapadnim Njemcima sakrili informacije o pripremi puča dok su informacje obavještajne službe Istočne Njemačke suviše kasno došle do Allendea.
O grozoti puča i onoga što je uslijedilo ima brojnih podataka. Navešću samo jedan. Vojska je organizovala logore koje su napunili Allendeovim sljedbenicima i simpatizerima. U jedan takav logor bio je smješten i
Víctor Jara, popularni muzičar koji je podržavao Allendea. Najprije su mu polomili ruke a zatim su mu odsjekli prste kako više nikada ne bi mogao da svira. Izgleda da je i to bilo malo pa su ga nakon dva dana izrešetali sa 44 hica.
U sedamdesetoj godini života, 23. septembra, 12 dana nakon pogibije Allendea umro je nobelovac
Pablo Neruda. Sahrana je bila dva dana kasnije a vojna hunta nije ometala zahvaljujuci prije svega prisustvu brojnih stranih izvještača. Sprovod je iskorišćen za prvi javni protest nakon smrti Allendea. Iz povorke se začuo glasan uzvik:
Camarada Pablo Neruda! (Drug Pablo Neruda!). Masa je uzvratila:
Presente! (Prisutan!) I onda još dva puta:
- Camarada Pablo Neruda! (Drug Pablo Neruda!)
- Presente! (Prisutan!)
- Camarada Pablo Neruda! (Drug Pablo Neruda!)
- Presente, ahora y siempre! (Prisutan, sada i uvijek!)
Zatim je ista predstava ponovljena i sa prozivkom Salvadora Allendea te Víctora Jare.
Film “Posljednji dan Allendea” je projekat u kojem su riječ dobili akteri tih dogadjaja, kako pristalice svrgnutog predsednika tako i njegovi protivnici. Zainteresovanima za ova zbivanja preporučujem, kao i druge priloge na koje upućuju priloženi linkovi.
Posljedni dan Allendea - Film na španskom, titlovano na njemački
Govor Allendea u UN
Razgovor sa Allendeom - polučasovni intervju, titlovano na engleski
