Posle Irskog referenduma i odluke Ustavnog suda Ceske i Klausovog potpisivanja Lisabonskog sporazuma on ce konacno stupiti na snagu. Mnogo je prica ovih dana o tome sta taj Sporazum konkretno donosi, i da li ce EU postati cvrsca celina. Moj (laicki) zakljucak je da Sporazum donosi samo kozmeticke promene, jer substancijalne promene koje su bile predvidjene Ustavnim sporazumom iz 2003. su izbacene posle odbijanja na referendumu u Francuskoj i Holandiji. Pa opet, cak i takav kozmeticki sporazum je jedva preziveo ratifikaciju i Irski referendum. Onda se postavlja logicno blog pitanje -- EU cemu?
Kako je doslo do Lisabona? Posle odbijanja Ustavnog sporazuma (2003) na referendumu u Francuskoj i Holandiji, Evropski Savet je osnovao medjuvladinu konferenciju u junu 2007. sa ciljem da se napravi novi sporazum koji bi izmenio Sporazum o Evropskoj zajednici (EC treaty) i Sporazum o Evropskoj Uniji (EU treaty). Novi sporazum, nazvan Lisabonski sporazum, je potpisan od strane sefova drzava i vlada u Lisabonu u decembru 2007. Sporazum menja naziv Sporazuma o Evropskoj zajednici koji sada postaje Sporazum o funkcionisanju Evropske Unije (TFEU), a zadrzava naziv Sporazuma o Evropskoj Uniji (TEU).
Lisabonski sporazum naglasava odustajanje od koncepta 'ustava', tako da se sama rec izbacuje iz teksta sporazuma, kao i simbola EU (zastave, himne). Takodje, primarnost Evropskog prava nije usla u sam tekst sporazuma, vec se navodi samo u deklaraciji o primarnosti, koja se, opet, poziva na postojecu praksu Evropskog suda pravde. Ovo su glavni razlozi zasto je propao Ustavni sporazum.
Najvaznije promene:
- ukida se struktura stubova (Pillars), Evropsku zajednicu zamenjuje Evropska unija
- EU postaje pravno lice
- uspostavlja se funkcija zvanicnika za spoljne poslove, ali ne nosi naziv 'ministar', vec 'Visoki predstavnik'. Nosilac funkcije ce medjutim biti i zamenik Evropske komisije i predsedavajuci Saveta za spoljnu politiku.
- uspostavlja se Sluzba za spoljne poslove
- Evropska bezbednosna i odbrambena politika se reimenuje u Zajednicku bezbednosnu i odbrambenu politiku, i zadrzava odredbe u vezi Evropske odbrambene agencije.
Sta Lisabonski sporazum ne menja?
Lisabonski sporazum nece doneti velike promene, ili mozemo reci izneverice iscekivanja mnogih koji su ocekivali efikasniju politiku Unije u domenu spoljne politike. Spoljna politika unije se moze okarakterisati kao glomazna, i neefikasna, prvenstveno zbog konstantnih tenzija drzava clanica, Komisije i Saveta.
Primera neuspelih EU akcija je vise -- pri napadu Hezbolaha na Izrael u julu 2006, kada je poginulo osam i zarobljena dva izraelska vojnika, Savet je zatrazio 'oslobodjenje vojnika, prekid vatre', priznao 'legitimno pravo Izraela na samoodbranu', i naglasio da 'urgira Izrael da se uzdrzi u primeni sile i ne primeni dispororcionalnu akciju'. Veruje se da je ovo jako ublazeno saopstenje u odnosu na originalno koje je pripremilo tadasnje Finsko predsednistvo, a ublazeno je na zahtev britanske i nemacke vlade. Kris Paten je stoga izjavio 'So Europe fiddles while Beirut burns'.
Jos su drasticniji primeri kada je sama teritorija EU, tj. njenih drzava clanica bila ugrozena. U sukobima izmedju Spanije i Maroka (Leila ostrva, jul 2002) i Grcke i Turske (Imia, decembar 1995), EU nije mogla da postigne konsenzus o akciji povodom ugrozavanja teritorije dve drzave clanice. U oba slucaja US su intevenisale, i naravno dobile promptne izraze zahvalnosti Spanske i Grcke vlade.
I opet mozemo postaviti blog pitanje -- EU Zajednicka spoljna i bezbednosna politika -- cemu?
Razlozi neefikasnosti EU pre svega leze u karakteru Zajedncike spoljne i bezbednosne politike (sadasnji Title V TEU) -- i sada ukinutog drugog stuba EU. Glavne karakteristike -- jednoglasno odlucivanje, i iskljucena nadleznost Evropskog suda pravde (gde se jasno vidi da Drzave clanice ne zele da prenesu svoju nadleznost na EU) -- ostaju i pored kozmetickih izmena koje Lisabon donosi.
U ekonomskom delu, Lisabonski sporazum predvidja ukidanje Sporazuma o Evropskoj zajednici (EC Treaty) i preuzimanje njegovih funkcija od strane EU. Na tom planu, Lisabonski sporazum unosi brojne novine, prvenstveno u domenu Zajednicke ekonomske poltike. Te odredbe se odnose na spoljno-politicke aspekte ekonomske politike -- razvoj i saradnju, ekonomske, finansijske i tehnicke pomoci trecim zemljama, humanitarna pomoc, itd.
Po prvi put od osnivanja EC se odredjuje set principa pri kojima se moraju rukovoditi sve aktivnosti unije nabrojane u gornjem paragrafu (Clan 10A 2 TEU). Principi su uopsteni i zauzeli bi jako mnogo prostora nabrajati ih pojedinacno, a ticu se obezbedjenja evropskih vrednosti, demokratskih principa, bezbednosti, ljudskih prava, etc.
Lisabonski sporazum predvidja da ce Unija da obezbedi konsistentnost izmedju razlicitih spoljasnjih aktivnosti i unutrasnje politike. Sprovodjenje mera je u nadleznosti Saveta kome pomaze Visoki predstavnik za spoljnu i bezbednosnu politiku. Lisabonski sporazum pojacava i ulogu Evropskog parlamenta u prilicnoj meri u Zajednickoj ekonomskoj politici, jer je za sklapanje medjunarodnih sporazuma potreban i pristanak Parlamenta.
Zajednicka ekonomska politika je dalje pojednostavljena i konsolidovana. Odlucivanje kvalifikovanom vecinom je zadrzano, ali kod sporazuma koji se ticu razmene usluga i komercijalnih aspekata intelektualne svojine, kao i direktnih stranih investicija, Savet mora odlucivati jednoglasno. Savet takodje mora da odlucuje jednoglasno kad su u pitanju sporazumi koji uticu na kulturnu i lingvisticku razlicitost, sporazumi iz socijalnih, obraznovnih, i zdravstvenih usluga, ako nose rizik poremecaja postojecih nacionalnih struktura (188 c 4).
To bi bilo ukratko glavne novine koje Lisabon donosi -- dakle nista revolucionarno, i nista sto ce ubrzati evropske integracije i jacanje Unije. Lisabon je bio potreban izgleda svima ne da bi doneo nesto revolucionarno i novo vec da bi vratio stvari na status quo koji je postojao pre referenduma o Ustavnom sporazumu u Francuskoj i Holandiji, a koji su ozbiljno ugrozili i samo postojanje Unije. U tome se, bar za sada, izgleda, uspelo. Klausovi strahovi da se prenosi nadleznost na EU sa drzava clanica, u najvecoj meri, nisu opravdani.