Jedne izuzetno hladne beogradske noći jedan moj drug je ostao bez prebijenog dinara, pijan i sam, na opustjeloj Slaviji. U kasno doba, sabijen košavom i dvocifrenim minusom, očajnički je čekao noćni autobus čiji se nailazak polako počeo pretvarati u utopiju. Kad si bez novca u nepoznatom gradu, što je grad veći to si usamljeniji. A njemu se činilo da je sam i go i bos, kao posljedni stanovnik svijeta kojeg će uskoro zarobiti vječni snijeg i led. Nedefinisano dugo zgrčen u zavjetrini limene trafike počeo je da primjećuje kako ga hvata bijeli san. A to, nakon svega, i nije bilo tako loše ... Nepodnošljiva zima u njegovom tijelu ustupala je mjesto blaženom utrnuću. Još koji minut i vrijeme će prestati da teče ... autobusi će prestati da idu ... A onda ga je neko protresao za rame – Mladiću, mladiću... Otvorio je oči i ispred sebe ugledao propalo i zapušteno lice klošarke od nekih pedesetak - šezdedesetak godina, što je bilo teško za odrediti, pošto je vjerovatno izgledala starije nego što su to knjige govorile.
Mladiću, ja uzimam taksi, pa ako hoćete sa mnom. Dokle idete?
Na Voždovac – odgovori.
To je baš usput.
Ušli su u taksi. Ona pored vozača, on na zadnje sjedište, polusvijestan, al' živ i okrepljen toplotom unutrašnjosti automobila. Ćuteći je gledao svoju spasiteljicu u ofucanom kaputu, misleći kako eto i klošari bolje stoje u životu od njega. Uskoro su došli pred zgradu u kojoj je, u to vrijeme, živio u gostima kod druga. Zahvalio se i izašao. No, neki mu đavo nije dao mira, pa je ostao još malo na ulici, gledajući žuti automobil koji je odmicao uzbrdo. A onda se, stotinak metara dalje, taksi zaustavio, suvozačeva vrata naglo otvorila, i žena u ofucanom kaputu je istračala pravo u sporednu ulicu. Brže bolje i sam je uletio u svoj ulaz.
Bila je to, kako sam kaže, njegova dobra vila. Anđeo garavog lica, tako različitog od svih onih savršenih faca koje su s bilborda tupo zurile u puste ulice velegrada...