Što manje treniram to više imam potrebu da pišem o weightliftingu. Kao da se opravdavam pred samim sobom... samom po sebi. Kad bih bar znao da je ta uzročnost dvosmjerna kolko danas bih prestao da pišem ... No ne znam. Prestanem ja na dan-dva, al' ništa ...
Elem, namjera mi je da sa ovim tekstom malo detaljnijem upoznam blogopučanstvo sa samim protokolom jednog bodibilding takmičenja. Kako se odvija, šta se na njemu dešava, kako se vrši ocjenjivanje i rangiranje takmičara ...
Vjerujem da je svim poznato da iako važi za sport snage, bb je u osnovi vizuelno takmičenje sličniji umjetničkom klizanju i skokovima u vodu nego dizanju tegova ili obaranju ruka. Nije ni čudo što mnogi smatraju da je suština bb-a u onom pripremnom dijelu vezanom za mukotrpne treninge u teretani, rigoroznom režimu ishrane, dok je finale koje se odvija na bini, preciznije na podijumu dužine 6m, širine 1,5m i visine 60cm, kombinacija powerbaleta i izložbe pasa (bez namjere da vrijeđam).
BB je prije svega stil življenja. On zahtjeva od takmičara dvadesetčetvoročasovnu posvećenost. To je fanatizam posebne vrste. A svo to odricanje i tone podignutih tegova za svega par takmičenja godišnje. Nosilac titule Mr.Olimpija (najprestižnije u profesionalnom bb) obično izlazi samo da odbrani titulu. Čitava godina za dva dana takmičenja!? MrO bukvalno živi od slave. Ok, od slave naplaćene kroz sponzorske ugovore, marketinško slikavanje, medijsko manifestovanje tu i tamo ...
Osnovne karakteristike koje na bb takmičenjima sudije procjenjuju kod takmičara su mišićna masa i njena definicija (izražajnost). Sekundarni parametri koji se procjenjuju su proporcionalnost (usklađen razvoj svih mišićnih partija), simetričnost, mišićna separacija (naglašena izdvojesnost susjednih mišića, posebno važna za leđa i noge), oblik mišića (koji je genetski predodređen i tu se malo šta vježbanjem može uraditi), overall utisak...
Postoje i faktori koji ozbiljno utiču na plasman takmičara, a nisu u njihovim rukama. To je prije svega politika, čiji uticaj raste sa porastom značaja takmičenja, odnosno direktno je proporcionalan interesima fitnes industrije.
Drugi je važeći trend kojeg sudije pokušavaju da nametnu, i on je više koncepscijsko-kulturološke prirode. Kakav look je ove sezone u modi?
Najdrastičniji primjer za konceptualna lutanja predstavljala je vladavina Frenk Zejna na Mr.Olimpijama od 1977 do 1979. Nagrađujući ga za njegov visokostilizovan, umjereno muskulozan izgled, sa klasičnim linijama, sjajnom definicijom i uskim strukom, sudije su, tada, napravile drastičan otklon od ere Arnoldove dominacije.
Danas pak pokušavaju da se izbore sa poplavom mass monstera, koji počinju da poprimaju vanzemaljske dimenzije...
Upravo je Arnold sugerisao sudijama na takmičenju koje je on organizovao (Arnold Classic, drugo po prestižnosti u profi bb-u) da sankcionišu pojave kao što je gh gut (ispupčen stomak i proširen struk), a favorizuju takmičare sa klasičnom, usklađenom figurom.
Inače, sama takmičenja su podjeljena po više različitih kriterijuma: po polovima - muškarci/žene/mješoviti parovi; staraosnim kategorijama - juniorskoj konkurenciji do 21 godine, veterani se takmiče u dve starosne kategorije (kategorija od 40 do 49 godina, i kategorija preko 50 godina starosti) dok se veteranke takmiče u jednoj kategoriji (od 35 godina), seniori su preko 21 godine, a sa njima se mogu takmičiti i veterani ako se osjećaju dovoljno mladim.
Postoji podjela na profesionalce i amatere, a težinske kategorije uglavnom su vezane za amatere. Kod profesionalacai gleda se ukupna skladnost i proporcionalnost muskulature , a ne apsolutne dimenzije i masa.
Lou Ferrigno (197cm) i Flavio Baccianini (147) na Mr.Olimpiji
U bb-u postoji i jedna podjela takmičara nezamisliva za druge sportove sem možda powerliftinga, a to je “klasični“ bb (ovo “klasični“ je u nedostatku adekvatnog izraza) i prirodni bb, odnosno bb u kojem se ne koriste zabranjena stuimulativna sredstva (uglavnom steroidi, hormon rasta i diuretici).
Dakle možda je „neprirodni“ pravi izraz za klasični. U suštini prirodni bb je mnogo nečasniji i prljaviji od profesionalnog i klasičnog, jer su upravo u njemu prevare najisplativije (misim ako prođu naotkrivene).
Broj takmičara na pojedinom takmičenju (kategoriji) je 15. Ako je broj prijavljenih veći organizuju se predkvalifikacije.
Petnaestorica najboljih nastavlja po sledećem principu:
Svi se poređaju na bini u jednoj liniji i zauzimaju, na znak sudije, 4 opuštene (rilex) poze, svaka pomjerena za 90 stepeni u onosu na predhodnu, odnosno zaokreću se za četvrtinu kruga.
Ove rileks poze i nisu baš tako opuštene kako im to ime sugeriše.
Arnold na Mr Olimpiji 1980.
Nakon toga se izvode osnovne ili obavezne poze. Njih je je ukupno osam: prednji dupli biceps, prednji latisimus, bočna poza za grudi, dupli biceps leđni, letisimus leđni, bočna triceps poza, trbušni mišići, „najmišićavija“ poza.
Poziranje nije nimalo lak posao. Ko ne vjeruje nek sam proba. Potrebno je uvijek kontrakovati muskulaturu kompletnog tijela, a ne samo onaj mišić koja figuriše u nazivu same poze. Odnosno bar one mišiće koji su vidljivi sudijama i držati ih u napregnutom stanju dok god sudije to traže (uglavnom oko 5 do 10 sekundi).
Takođe, poziranje je vještina koja se uvježbava na treninzima, i neki od najboljih bb takmičara su znalačkim poziranjem znali da stvore prednost nad realno mišićavijim konkurentima.
dupli biceps (Mr.O1985.) – Majk Kristijan, Li Hejni, Rič Gaspari
Ovo je među laicima najpoznatija bb poza. Mnogi takmičari iz drugih sportova znaju njome spontano da proslave svoje ostvarenje, postignut pogodak, oboren rekord ...
Sa okačene slike se vide da postoje varijacije od takmičara do takmičara u njenom izvođenju. Za dobar dupli biceps, naravno, nisu vam dovoljni samo veliki i dobro razvijeni bicepsi. Široki i masivni latisimusi doprinose ukupnoj X formi tijela, baš kao i snažni kvadricepsi.
U raniojim epohama među profesionalcima je bila omiljena tzv vakum dupla biceps poza, nazvana tako po karakteristično uvučenom (usisanom) stomaku. Posljednji Mr.O koji ju je praktikovao je bio Veliki Li Hejni (8xMr.O). Danas, kad mnogi takmičari muku muče sa kontrolom stomaka, i tzv. GH utrobom, prosto je iluzorno očekivati da se vakum db ponovo vidi na velikoj pozornici.
prednji latisimus (Mr.O 1972.) – Sergio Oliva, Arnold, Serž Nubre, Frenk Zejn
Prvenstveno osmišljena da takmičari prikažu širinu i razvijenost svojih latisimusa, u narodu poznat kao trokut, latisimus poza otkriva i podlaktice, ramena, punoću grudi, kao i kompletnu prednju sliku nožnih mišića.
bočna poza za grudi (Mr.O 2013) - Denis Wolf, Phil Heat, Kai Green
Danas se ova poza uglavnom svela na „bočnu pozu za ruke“ za razliku od npr. njenog izvođenja u Arnoldovo doba. Arnoldova fotka u ovoj pozi je jedna od najupečatljivijih bb fotki svih vremena.
leđni dupli biceps (Mr.O 2013) - Kai Green, Jay Cutler, Phil Heat
Možda ono u čemu se pojedini takmičari najviše razlikuju jedni od drugih jeste konfiguracija njihovog leđnog kompleksa. Svo to more detalja, kvrga, božićnioh drveća, vijugavih i šunkolikih oblika ostavlja puno prostora za lični pečat. U ovoj pozi do punog izražaja dolaze i rameni mišići sa sve svoje tri particije istaknute u punoj snazi. Posebno upečatljiv zna da bude vrh bicepsa (pogledati Kai Grina, lijevog na slici).
Kod nožnih mišića u prvi plan ovdje je zadnja loža, gluteusi i listovi.
leđna latisimus poza (Mr.O 1994) – Kevin Levrone, Dorian Yates, Shawn Ray
Suština ove poze je da istakne širinu leđa. Uzak struk doprinosi izraženijoj V formi, a svi ostali detalji i uglovi su manje bitni. Pošto se u ovoj pozi latisimusi istežu, umjesto da se kontrakuju, čak i definicija tu ima manje značaja nego obično. Za donji dio tjela važi sve kao i za predhodnu pozu.
bočni triceps (Mr .O 1981) - Deni Padila, Frank Kolombo, Tom Platz
Pravilno zauzimanje ove poze podrazumjeva da su ruke spojeneprstima iza leđa i da je prednja ruka potpuno ispravljena (zaključana) što ekstremno masivnim takmičarima nije ni malo lako za izvesti.
poza za trbušnjake i noge (Mr.O 1994) – Kevin Levrone, Dorian Yates, Shawn Ray
Obično se radi o pozi koja najmanje odlučuje o plasmanu takmičara. Od takmičara se jednostavno očekuje da imaju odlične trbušnjake.
Najmišićavija iliti brutalna poza je tek od prije par godina uvedena u obavezni program. Postoje nekoliko varijanti njenog izvođenja. Kao što joj samo ime govori u ovoj pozi dolazi do kontrakcije najviše mišićnih partija odjednom, a akcenat je na trapezijuse, deltoide, pektoralise, bicepse, kvadricepse ...
most muscular pose (Mr.O 2002) – Kris Kormier, Roni Koleman, Kevin Levrone
Da bi bolje procjenila odnos između pojedinih takmičara, sudije mogu da prozivaju po 3 takmičara da istupe naprijed (tzv. callout) i onda odrade obavezne poze.
Nakon ovih upoređivanja biraju se šestorica najboljih koji ulaze u finale.
Finalisti su dužni da odrade slobodni program (poziranje) uz muzičku pratnju koju sami odaberu.
Ovaj slobodni program traje oko 60 sec i u njemu treba da inkorporiraju najmanje 15 poza (obaveznih i slobodnih). Naravno, svaki takmičar sastavlja nastup da istakne svoje najbolje strane i sakrije one ne baš tako najbolje. Neki preferiraju poziranje u sporijem ritmu, uz fluidno prebacivanje iz poze u pozu, za šta biraju laganiju muziku, dok drugi (obično masivniji, ekstremnije nabildovani) preferiraju eksplozivan, dinamičan nastup uz hardrok zvuk.
Na kraju, ponovo, izlaze svih šestoro na binu, zajedno odrađuju obavezni program, a onda imaju 1 minut posedown-a, gdje slobodno zauzimaju poze na bini, izazivaju jedan drugog, upoređuju se... sve u svemu to je više šou za publiku, sudije su već odredile svoju rang listu.
Konačni poredak, uz dodjelu nagrada, objavljuje se od šestog ka prvom mjestu. I tim je takmičenje manje-više završeno. Ono što preostaje su slava, komentari, nezadovoljstva, kontroverze, legende...