Istorija

JESEN U BANATU

kosta.babic RSS / 19.04.2017. u 18:10
Bundesarchiv_Bild_101I-049-0305-07A%2C_Russland%2C_Sch%C3%BCtzenpanzer_vor_brennendem_Geb%C3%A4ude.jpg
 

Kukuruzi samo što nisu stigli za branje u seocetu na granici srpskog i rumunskog banata. Stanovništvo mešano pola srba pola rumuna. Blatnjave ulice i sitna kiša koja je rominjala.

Kuće podjednako stare i trošne ali su meštani nepogrešivo znali koja kuća je srpska a koja rumunska.  Rumunske kuće su bile okrečene nekim drugačijim bojama, činilo se veselije i urednije, bar spolja, od srpskih.

Na glavnoj ulici samo jedna crkva u koju su išli i jedni i drugi.  

I škola je bila jedna ali su nastavnici držali časove odvojeno na rumunskom i na srpskom.

Dok je bilo nastave.

            Školsku zgradu,već par godina, koristio je omanji nemački garnizon stacioniran u tom delu banata. Bila je jesen 1944. Godine.

Da nije bilo stražara ispred škole i povremenih patrola po ulicama ljudi ne bi ni znali da je rat. Jedino se na ulicu retko izlazilo, samo u krajnjoj nuždi da se nešto pazari ili ode za hleb koji je pekar mesio od brašna koje su doneli seljaci. Rumuni su na ulicu izlazili nešto slobodnije ali i oni sa zebnjom.

Selo nije bilo veliko, svega par ulica.Leti su meštani morali da polivaju vodom  prostor ispred škole da prašina ne bi smetala nemačkim vojnicima. U jesen kad se okiša zaprežna kola su do glavčina upadala u blato. Konji su ih jedva vukli.

Na kraju sela koji su meštani zvali rupe, verovatno zato što se tu nekad vadila zemlja za ciglu, živela je mala ciganska zajednica. Nisu imali kuće, živeli su u zemunicama. U rupama pokrivenim trskom, slamom granjem i svim onim što se moglo naći u polju.Vatra se ložila na sredini prostorije i nije smela da bude velika da ne zahvati krov. Poneko je imao i šporet od čerpića i improvizovani dimnjak. Zemljani zidovi pocrneli od gareži činili su atmosferu još mračnijom. Sa meštanima se nisu mešali. Živeli su od onoga što ostane posle žetve na poljima i prošenja pred crkvom. Ponekad su ih meštani pozivali u nadnicu kad je trebala pomoć oko letine ali i onda za bednu nadoknadu.

         Jedvog predvečerja selom se proneo glas da su se Nemci nešto uznemirili. Sutradan je dobošar stojeći na sred sela poročitao prvo na srpskom a zatim i na rumunskom.

 Čujte i počujte! Daje se na znanje. Juče je u ataru našeg sela nađen mrtav nemački vojnik. Ubijen je iz vatrenog oružja. Za ovo sledi odmazda velikog rajha.

Nemački oficir je pozvao seoskog kmeta i rekao mu. -Neko je ubio nemačkog vojnika. Do sutra ujutru nađite ko je to uradio i mi ćemo ga streljati. U protivnom streljaćemo deset meštana.

Kmet je obavestio popa i učitelja o nameri nemaca. Sastanak je organizovan u kući učitelja.

Pop je bio Rumun, učitelj Srbin a kmet je bio kmet, pretstavnik vlasti.

Vesti su se brzo širile pa su u kuću učitelja došli još neki ljudi. Situacija je bila više nego ozbiljna. Došlo je i par bogatijih paora Rumuna i Srba a došao je i Cvonka. Niko nije znao da li je Srbin ili Rumun jer se ljudi u tom delu banata znaju jedino po nadimcima. Imena su odavno zaboravljena. On je bio moler i pijanac pa kad god bi osetio da nešto može besplatno da se popije evo njega.

Negde iz ugla sobe posmatrao je to učiteljev sin koji je imao samo šesnaest godina. Golobrado momče željno da sazna šta se to događa u svetu odraslih.

Pop se libio da predloži da se za taoca izabere Srbin. Učitelju je bilo neprijatno da kaže da se za streljanje žrtvuje Rumun. Tišina je postala neprijatna. Učiteljeva žena je kao prava domaćica iznela neku rakiju da posluži goste.

Noć se uveliko spustila , kiša i dalje rominjala a rešenja nije bilo.

Posle trećeg pića osmeli se Cvonka da kaže svoju ideju. A ona je bila sledeća.

U rupama, u jednoj zemunici živi ciganin koji se zove Čukur. On nema ni ženu ni decu živi kao pustinjak. Nikad nije ništa radio jer je od malena imao bruh. Živeo je od korice tvrdog hleba koji bi mu davali seljaci. Možda bi on pristao da se žrtvuje a selo bi ga dobro nagradilo.

Jedino pitanje je bilo šta je to nagrada posle smrti?

Tako se tročlana delegacija; pop, učitelj i kmet uputila u cigansko naselje. Zvali su Čukura da izađe napolje jer im je bilo mrsko da ulaze u njegovu zemunicu i on je izašao.Objasnili su mu svoj problem i pitali ga šta je to što on traži da bi se žrtvovao za selo.

Malo je razmislio a onda rekao: - Kad ja umrem niko neće plakati za mnom. Nikad me niko neće u času samrtnom u crkvi opojati. Sahraniće me kao psa u nekoj rupi  bez obeležja, kao da nikad nisam ni živeo. Priznaću ujutru da sam ubio nemca.

Ali uz jedan uslov.

Da mi u crkvi večeras održite opelo, pop da me opeva, da me sahranite na groblju i da mi napravite spomenik.

Dogovor je sklopljen uz čvrsto obećanje da će tako biti.

Negde oko ponoći Čukur je došao u crkvu obučen u najlepše prnje koje je imao, legao je na masivni sto ispred oltara i zažmureo.Činilo mu se da sanja.

I ja sam čovek. To mu je bila jedina misao.

Dok je pop držao opelo ponekad  bi otvorio jedno oko samo da bude siguran da ne sanja. Na licu je imao blažen osmeh.

Nešto pre sedam ujutru bio je ispred nemačke kasarne uz njega je bio učiteljev sin.

Na čelu kolone bio je transporter sa gusenicama  umesto zadnjuh točkova. Na njemu montiran mitraljez. Posada je zauzela svoja mesta i motor je upaljen. Meštani nisu smeli ni da provire na ulicu.Kapije su bile zaključane kao da će ih to spasti od mogućeg zla.

    Iza njega stajala su još tri kamiona u koje su se ukrcavali vojnici vermarhta.

Na kraju kolone bilo je otvoreno vozilo u kom je stajao komandant garnizona u crnoj ss uniformi. Za pojasom mu je bio poštolj luger.

Par metara od njh stajali su Čukur i učiteljev sin.

Iz onih par rečenica izgovorenih na nemačkom shvatili su da se nemci povlače i da je rat gotov. Nisu ih više interesovali taoci ni streljanje.Trebalo je pobeći što pre jer Rusi nadiru.

Čukur je molećivo pogledao dečaka. U tom pogledu bilo je pitanje; -A šta će biti sa mnom. Šta je sa našim dogovorom?

Dečak je pogledao komandanta i gestom pokazao na Čukura.Taj gest je bio ispružen kažiprst i dignut palac kao kad se puca iz pištolja.

Oficir je otkopčao futrolu i izvadio luger. Pucao je pravo u srce starca. Zatim je cev okrenuo prema dečaku ali se u zadnjem trenutku predomislio.Ubiti ciganina nije bilo kažnjivo bar ne po nacističkim zakonima.

Zadnji vojnici su uskočili u kamione i kolona je krenula.

Rat je bio završen.

 


Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana