Još o "Oluji"...

U političkom nedeljniku srpske zajednice u Hrvatskoj, zagrebačkim "Novostima" u broju od 1. avgusta, 2008. godine, objavljena su dva intervjua koje sam vodio sa dva čoveka na srpskoj strani priče.

Mislim da je zanimljivo to što su oni u tom razgovoru kazali....Pa evo...

Povodom 13 – te godišnjice velikoga egzodusa Srba iz Hrvatske u vojnoj akciji « Oluja» razgovarali smo sa dvojicom važnih i upućenih aktera tih događanja. Jedan je bio visoki oficir SVK a drugi posljednji ministar inostranih poslova u vladi RSK formiranoj tek nedjelju dana prije «Oluje» i učesnik neuspješnih pregovora u Ženevi, 3. 08. 1995. godine, nakon kojih je već sutradan uslijedio napad na Knin.

Kosta Novaković, pukovnik u penziji, doktor političkih nauka i profesor Milivoj Vojnović, sada aktivista SDF-a u Beogradu, rado su se odazvali pozivu da govore na zadatu temu i nama je ostalo samo da zabilježimo to što su oni kazali o jednom od najdramatičnijih, pa i natragičnijih događaja u istoriji naroda bivše SFRJ.

KOSTA NOVAKOVIĆ –

Kosta Novaković je rođen 1949. godine u selu Bjelina, općina Benkovac, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Vojnu akademiju kopnene vojske završio je u Beogradu 1972. godine, a doktorat na temu « Uloga manjina u odbrani Jugoslavije», 2002. godine.

Ratna zbivanja ga zatiču na službi u Kninu, gdje je vršio funkciju pomoćnika komandanta GŠ SVK za informisanje, pravna pitanja i saradnju sa međunarodnim organizacijama..

Događaje koji su usljedili 4. 8. 1995. godine, dočekao je u Kninu iz koga je izašao u noći između 4. i 5. avgusta..

Danas živi u Beogradu kao penzionisani pukovnik. Treba napomenuti da je Kosta Novaković čin pukovnika dobio početkom 1991. godine.

Pitanje: Gospodine Novakoviću, vi ste bili aktivni učesnik događanja u toku ratnih godina u Hrvatskoj. Operaciju «Oluja» dočekali ste na visokoj funkciji pomoćnika komandanta GŠ SVK za informisanje, pravna pitanja i saradnju sa međunarodnim organizacijama.. Kako danas, trinaest godina poslije gledat na taj dan i njegove posljedice.

Kosta Novaković: To pitanje je veoma komplikovano. Kad se ovako formuliše izgleda da je moguće kratko odgovoriti, no to nije moguće kratko.

Najprije, za mene je sporan i teško prihvatljiv široko prihvaćeni termin «Oluja», naročito kad se koristi u ovako širokom kontekstu. Kao vojnik ja prihvatam da je to šifrovani naziv za jednu vojnu operaciju i van toga konteksta, teško da je korektna njegova upotreba. Jer, ako ga koristimo šire od toga, onda možemo vrlo lako zaboraviti da je ta vojna akcija bila napad na zaštićene zone UN i da je to bio svojevrsno gaženje međunarodnoga prava. Kada se dodatno u sve to uračuna da je u toj akciji sa prostora tih zaštićenih zona prognano skoro svo stanovništvo, da su se dogodila velika razaranja, pljačka i uništavanja imovine, da je ubijen veći broj civilnoga stanovništva, da se i danas mnogi još vode nestalim, onda to nikako nije adekvatan naziv, bar u širem društvenom kontekstu.

Pitanje: Da li je u vojničkom smislu SVK mogla da pruži neki značajniji otpor?

Kosta Novaković: Mislim da ne, pogotovo bez pomoći sa strane.. Tu treba uzeti u obzir mnoge okolnosti. Neke su manje, a neke više poznate. Od onih međunarodnih koje su svakako uticale na okolnost da Hrvatska može bez većih problema i protpupravno poduzeti široku vojnu ofenzivu, pa da odnosa vojnih snaga i resursa koji su apsolutno višestruko bile na strani Hrvatske. To je išlo do srazmjere 1 : 7. Ako se ima u vidu da su te zone, a naročito Knin bile sa svih strana okružene hrvatskim snagama, te da nije postojalo ni najminimalnijih uslova za bilo kakav manevar jer nije bilo nikakve strateške dubine u tome smislu, pokušaj dugotrajnijega otpora bio bi put u vlastiti masakr.

Pitanje: Toga, 4. 8. 1995. godine, u popodnevnim satima dok je napad trajao punom žestinom, donesena je naredba o iseljavanju civila iz pet općina..Drniša, Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, a za pravac povlačenja civila određeno je pogranično mjesto prema BIH, gradić Srb. Dan kasnije se to pretvorilo u odlazak dalje, prema Banja Luci i Srbiji. Pretvorilo su u gotovo neprekinutu kolonu od Srba do Srbije.Kako je donijeta ta naredba?

Kosta Novaković: Morali smo iz časa u čas procjenjivati situaciju Ne zaboravite da je jedno od obilježja ratova devedesetih, a imali su od reda karakter surovih građanskih ratova, bilo veliko stradanje civila. Kada je bilo jasno da granatiranje neće splasnuti i da linije popuštaju a da nema ama baš nikakvih izgleda da dobijemo pomoć sa strane, trebalo je nešto učiniti da se žrtve, naročito žrtve civila spreče ili svedu na što manju mjeru. U  konsultacijama među članovima Vrhovnog savjeta odbrane, negdje oko 5 popodne donijeta je ta odluka. Meni je dato u zadatak da napišem tu naredbu, a potpisao je Milan Martić koji je jedini to i mogao potpisati. Naravno, nakon što se pokrenulo civilno stanovništvo, pokrenula se i vojska, jer su to bili domaći ljudi čije su porodice odlazile, a ne profesionalna vojska. Svako je gledao šta je sa njegovom porodicom i linije su se brzo raspale. Postojao je i strah od eventualnih helikopterskih desanata gdje je mogao biti presječen i taj jedini pravac za povlačenje. Sve u svemu, to je bila jedna nužna mjera, jer da je još malo okasnila ljudskih žrtava bi bilo mnogo više. Da je to tako govore podaci o stradalim civilima koji su ostali.

Pitanje: Gospodine Novakoviću, poznato je da se bavite publicistikom i da dosta pišete. U vašem fokusu su često srpsko – hrvatski odnosi.

Kosta Novaković: Da, srpsko – hrvatski odnosi su mi zanimljivi sa raznih aspekata. To su ključni odnosi u regionu. Od tih odnosa zavisi cio Balkan, njegova stabilnost i kompozicija, odnosi balkanskih država sa Evropom i širim okruženjem. Zavisi kvalitet života čitavoga regiona. Istorijska iskustva kroz dvadeseti vijek su bila promjenjiva. Kretala su se od najveće bliskosti do najtežih, krvavih sukoba. Radi se o dvije najsličnije nacije na svijetu koje su kroz istorijsko iskustvo često bile konkurenti što ih je vodilo krajnje neproduktivnim sukobima. Vjerujem da će u budućnosti, a naročito kroz evropsku perspektivu ova dva naroda biti mnogo manje razloga za sukobe, a mnogo više razloga za saradnju i partnerstvo. Jer djelimo dosta kulturnih, jezičkih i ostalih vrijednosti. O privatnim, ljudskim vezama, rodbinskim vezama, da i ne govorim.

Kao Srbina iz Hrvatske naročito me zanima bolji položaj srpske zajednice tamo. Na žalost, danas su Srbi u Hrvatskoj samo 5 posto ukupne populacije. Od njihovoga broja mnogo je značajniji njihov ukupni doprinos Hrvatskoj, pa mogu reći na svim poljima života kroz istoriju. Ne mogu a da naročito ne istaknem antifašističku borbu u kojoj su Srbi iz Hrvatske dali ogroman doprinos i velike žrtve što je odlučujuće uticalo da se Hrvatska danas u Evropi smatra zemljom koja je vodila antifašističku borbu.

Da, upravo radim studiju o srpsko – hrvatskim odnosima, računajući i devedesete godine prošloga vijeka gdje sve ovo imam u vidu.

Dovršio sam meni naročitu dragu knjigu i ona je «zrela» za štampu, a tiče se moga rodnoga sela Bjeline.

To je monografija na preko 350 strana, sa mnogo starih, vrednih fotografija i do sada neprezentovanoga materijala. Jedva čekam da izađe iz štampe.

Pitanje: Bez obzira na životnu i profesionalnu sudbinu koja je odredila da se nađete u centru ratnih zbivanja, vi ste poznati kao čovjek koji javno govori o potrebi istinskoga suočavanja sa svim onim što se događalo devedesetih godina. Pisali ste o tome, i znam da je vaš autorski tekst objavljen u «Politici» na tu temu naišao na dobar odjek..kako sada gledate na to?

Kosta Novaković -  Što god više protiče vrijeme i što se pravi veća distanca od nekih dramatičnih događaja, potreba suočavanja je sve neophodnija. Jer je to, htjeli ne htjeli istorija i nekakva osnova na kojoj će učiti pa i formirati svoje stavove buduće generacije. Ako o tome ne budemo govorili mi, živi učesnici, ako u sivoj zoni ostanu ključni dokumenti, ako ne dođe trenutak da se sve stavi na «sto», bojim se da će se pojaviti prostor za velike manipulacije, a onda i neka nova klica koja može voditi sukobima.

Treba napomenuti da su naši prostori puni iracionalne energije, posebno kad je nacija u pitanju. Zbog toga su neophodna sučeljavanja sa devedesetim godinama, ali i sa periodom od 1941. do 1945. godine, jer se bojim da će u protivnom biti u pravu Slavko Goldštajn kad kaže da je "1941. godina koja se vraća".  Zbog toga, oba perioda srpskohrvatskih odnosa treba rasvjetliti hitorijski, politički, sociološki i psihološki. Potrebno je konačno prebrojati žrtve i utvrditi odgovornost za učinjene zločine i u jednom i u drugom periodu.

Ono što mene posebno iritira jeste ukupan odnos prema oficirima bivše JNA, na svim stranama. Ta  satanizacija koja je prema njima urađena, potpuno planski. Ja sam daleko od toga da idealizujem oficire bivše JNA, ali moram kazati da je najveći broj njih i u ratovima vođenim devedesetih na prostoru bivše SFRJ postupao u skladu sa ratnim pravom. Neću da amnestiram sve, neću da kažem da nije bilo i onih koji su činili zločine, ali mogu sa sigurnošću kazati da su manjina. Mogu čak kazati da bi zločina bilo mnogo više da nije na svim stranama bilo školovanih oficira, sa znanjem međunarodnog ratnog prava i sa, kako god ko gledao izgrađenim kodeksom časti.

Ja sam po svojoj funciji i po vokaciji bio čovjek koji je sa hrvatskom stranom vodio mnoge pregovore iz oblasti vojne komponente sukoba. Sjećam se  pregovora u Ženevi, 1993. godine. Na drugoj strani stola bio je moj kolega, general Petar Stipetić, također bivši oficir JNA. U neoficijelnom dijelu razgovora rekao mi je jednu veliku istinu. Kazao je tada..»Slušajte kolega, iz ovoga će se političari sigurno izvući, a većinu posljedica ćemo snositi mi vojnici»...

Tako je bilo. Na listama osuđenih u Hrvatskoj, naročito osuđenih u odsustvu, velika većina su oficiri bivše JNA...

Pitanje: Gospodine Novakoviću, na samom kraju ovoga razgovora, kako vidite daljnji razvoj srpsko – hrvatskih odnosa i naročito kako gledate na budućnost srpske zajednice u Hrvatskoj.

Kosta Novaković – Pitanje i jeste i nije teško. Teško je jer je istorijska kretanja teško predviđati zato što zavise od mnogih okolnosti koje mi ovdje i sada ne možemo sagledati. Lako je, jer imamo na dispoziciji neke repere koji ukazuju kuda bi se cijela ta stvar trebala kretati. Izvjesno je da i Hrvatsku i Srbiju, a onda i oba ta naroda čeka evropska budućnost i egzistencija u široj, globalnoj asocijaciji. S obzirom na geografsku, privrednu, kulturnu, jezičku, etničku, mentalitetsku bliskost, ove države i ovi narodi će kroz vrijeme više biti upućeni jedni na druge i graditi bliskije odnose. I što god evropske norme i globalni procesi više budu prisutni proces približavanja će biti intezivniji.

Što se tiče Srba u Hrvatskoj, oni su u jednom trenutku, posljednjeg velikog tektonskog poremećaja na Balkanu doživjeli veliku tragediju. Svedeni su gotovo na trećinu predratnoga broja. No, prilike će se mijenjati, vrijeme će činiti svoje. Bitno je da Srbi iz Hrvatske, pojedinačno tamo imaju svoju imovinu i da je se ne odriču. Taj faktor će imati sve više uticaja. Pogledi na etnicitet će se mijenjati i ekonomski interes će imati više uticaja gdje će ko živjeti od nekoga drugoga interesa.

Moja generacija i generacija naše dijece nemaju dobra iskustva. Stići će odgovori zašto je to baš tako bilo.

Mislim da će ove mlađe generacije biti ukupno pametnije i da će bolje i kvalitetnije živjeti na ovim prostorima jer će i razloga za neke veće sukobe biti značajno manje...

MILIVOJ VOJNOVIĆ

Profesor Milivoj Vojnović, rođen je 1949. godine u Glini gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Fakultet za fizičku kulturu završio je u Zagrebu, 1973. godine.

Čitav radni vijek proveo je u Glini gdje je radio različite poslove, od onih u prosvjeti pa do toga da je bio predsjednik općine Glina.

Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, 1990. godine izabran je za zastupnika u Saboru Hrvatske na listi SDP-a.

Devedesetih je sve ratne godine proveo u Glini, a u zadnjoj vladi RSK koja je trajala samo 8 dana bio je ministar inostranih poslova.

Bio je učesnik mirovnih pregovora sa zvaničnicima Republike Hrvatske u Ženevi koje je organizovao međunarodni posrednik Tornvald Stotenberg, 3. 8. 1995. godine, dan prije nego je usljedila vojna akcija «Oluja».

Veoma je zanimljivo njegovo sjećanje na tu situaciju.

Milivoj Vojnović danas živi u Beogradu i radi u NVO «Srpski demokratski forum».

Pitanje: Gospodine Vojnoviću, bilo bi zanimljivo čuti pod kojim ste okolnostima otišli na te pregovore, 3. 8. 1995. godine?

Milivoj Vojnović: Prije nego direktno odgovorim na postavljeno pitanje moram pojasniti neke okolnosti. Datum tih pregovora bio je utvrđen mjesec do dva ranije nego što su se oni dogodili. Organizatori pregovora bili su međunarodni posrednik Torvald Stotenberg i ambasador Arens. Podsjetiću da su se oni trebali odvijati u jednom posebno osjetljivom trenutku jer je negdje početkom februara Milan Martić, na Miloševićevu sugestiju odbio plan Z – 4. U trenutku kad se znalo da će pregovori biti održani, u Krajini nije bilo vlade. Martić je sastavio pregovarački tim od trojice ljudi i ostavio jedno mjesto za predstavnika vlade kad ona bude formirana. Kako je vlada formirana tek 27. 07. 1995. godine a ja bio izabran za ministra inostranih poslova, po automatizmu sam ušao kao četvrti član pregovaračkoga tima.

Na sjdnici vlade koja je usljedila odmah iza njenoga izbora dobio sam jasan mandat da prihvatim sve ono što međunarodni posrednici budu predložili i da gledam da se spasi još ono što se može spasiti. Nisam znao kakav stav u tome trenutku ima Martić i tim koji je on sastavio, ali sam mogao pretpostaviti da su mnogo tvrđi.

Otputovao sam u Beograd, 30. 07. 1995. godine, jer je trebalo da odatle letimo za Ženevu. Ujedno imao sam namjeru da u Beogradu sretnem nekoga iz srpske vlasti, da se probam prokonsultovati i potražiti neku pomoć. Situacija je bila krajnje dramatična i mogao se svaki čas očekivati napad hrvatskih snaga.

U Beogradu sam sreo i ostale članove pregovarčkoga tima. Bili su to Ilija Prijić, Lazo Macura i general Mile Novaković. Prijić je kao Martićev savjetnik bio određen za šefa pregtovaračkoga tima.

Ono što moram kazati jeste činjenica da me niko od srpskih zvaničnika nije hteo primiti. Da li su primili druge članove delegacije ne znam, ali kad smo poletjeli u Ženevu šef delegacije više nije bio Prijić nego general Mile Novaković.

Moram kazati da sam u tome periodu čekanja u Beogradu, ostvario telefonski kontakt sa tadašnjim ministrom inostranih poslova Republike Srpske, dr Aleksom Buhom. On je toga trenutka bio na Palama. Htio sam da od njega čujem po neki savjet, ali on mi je rekao da ćemo se brzo vidjeti i da naša delegacija vjerovatno neće ni putovati u Ženevu. Moram kazati da me je silno začudilo to što mi je kazao, ali očito, on je nešto znao što ja nisam.

Pitanje: Dakle, vi ste 2. avgusta odletjeli u Ženevu i 3. ste pristupili pregovorima..Kako se to odvijalo?

Milivoj Vojnović: Ja sam imao dva velika problema. Prvi se ticao delegacije čiji sam bio član i napora da ih ubjedim da prihvatimo ponuđene prijedloge međunarodnih posrednika, a drugi je bila hrvatska delegacija i njeni zahtjevi.

Bio nam je ponuđen papir od 7 tačaka koji su pripremili međunarodni posrednici i koji je praktično vodio ka postepenoj integraciji Krajine u Hrvatskoj. Razgovori u okviru delegacije su urodili plodom i ja sam nakon određenog vremena uspio ubjediti ostale članove delegacije da ponuđeni prijedlog prihvatimo. Moram pomenuti da je tu bio veoma kooperativan general Novaković i da je on praktično prelomio kod preostalih članova delegacije da taj papir prihvatimo i potpišemo.

Pitanje: Ko su bili članovi hrvatske delegacije?

Milivoj Vojnović: Hrvatsku delegaciju je predvodio Ivić Pašalić, a pored njega su tu bili Vesna Šakre – Ožbolt i general Petar Stipetić.

Pitanje: Kad ste se sa njima vidjeli?

Milivoj Vojnović: Negdje popodne. Kad smo mi prihvatili svih sedam tačka Stotenbegovoga prijedloga i obavjestili ga o tome, on nam je nakon toga saopćio da hrvatska strana traži plenarnu sjednicu u 17 sati. Oni se nisu slagali sa prijedlogom i trebalo je da to razjasnimo na toj sjednici.

U 17 sati smo se našli na plenarnoj sjednici i hrvatska strana nam je odmah izdiktirala uslove predaje. Odbacila je prijedlog koji smo mi prihvatili i kazala da po principu uzmi ili ostavi možemo prihvatiti njihove zahtjeve ili su pregovori propali.  Mi nismo imali mogućnost da to prihvatimo jer nismo imali taj mandat. Pregovori su prekinuti, iako kažem – mi smo prihvatili sve tačke onako kako ih je međunarodni posrednik definisao.

U 18 sati je zakazana konferencija za štampu na kojoj je konstatovanu da su pregovori propali.

Odmah nakon konferencije za štampu hrvatska delegacija je otputovala a mi smo ostali jer smo imali let sutradan.

Ujutro, 4. avgusta, za doručkom u hotelu gdje smo otsjeli, prišao nam je ambasador Arens i saopštio da su rano ujutro hrvatske snage napale Knin.

Dok smo se vratili u Beograd, a odatle krenuli prema Krajini i stigli do Banja Luke, sve je bilo gotovo. Od Banja Luke se nije moglo dalje.