Gallipoli je poluostrvo, kopno uz Dardanele (ime potiče od grčkog Καλλίπολις - "divan grad"), a Siachen je glečer, drugi najveći na svetu na tromeđi izmeđi Pakistana, Kine i Indije (ime potiče od kineskog i indijskog सियाचीन - "mesto ruža")
Šta zajedničko imaju (ako imaju) Galipolje i Siačen?
Rat.
Ili - još bolje - rat na ta dva mesta je paradigma koliko svaki rat ipak pokaže sopstveni besmisao i kako ta činjenica nikada (naravno) neće sprečiti ljude - da ratuju. Uvek će biti razloga, povoda i motiva, bez obzira na primere poput Galipolja i Siačena.
Priča o ratu za Galipolje počinje u leto 1914., kada je, nakon dugih priprema, počinjao Prvi Svetski Rat. Tokom leta države (Nemačka, Austrougarska, Rusija, Velika Britanija, Francuska....Turska...) su jedna drugoj formalno "objavile" rat, a W.R.Churchill je u Admiralitetu Kraljevstva doneo odluku o blokadi Dardanela, Turska je zajedno sa Nemačkom u moreuz postavila podvodne mine, a na poluostrvo Galipolje rasporedila artiljeriju. Turskim trupama komandovao je Otto Liman von Sanders
Jedan od britanskih komandanta Ian Hamilton ovako se seća polaska na zadatak, na ostrvo Lemnos, avgusta 1914:
"...bio je petak 13., poljubio sam na rastanku ženu kroz veo i krenuo sa stanice "Chering Cross" jutarnjim vozom u 05.50 ...". Šesnaest godina kasnije 1931, isti taj Ian Hamilton glumiće u filmu "Tell England!" koji je snimio A.Asquith o debaklu bitke na Galipolju, o ratnom poduhvatu koji je trajao devet meseci, u kojem je (po nekim podacima) poginulo više od 400 000 ljudi, a koji nije promenio baš ništa, koji nije služio ničemu, koji na tok rata u celini nije uticao baš nikako, osim što ostaje upamćen po neverovatnom broju žrtava među vojnicima iz Australije, Novog Zelanda, Engleske, Irske.....Turske..Jedna od zapamćenih pojedinačnih sudbina je Rupert Brooke, pesnik koji je bio komandir i umro od upale pluća neposredno pred sam početak bitke, sahranjen na grčkom ostrvu Skyros, kao i Francis Ledwidge, Irac iz Dablina, jedan od čuvenih "Boys from Dublin", fudbalera i sportista koji su se zajedno odazvali pozivu Lord Kitchener-a za odlazak u rat, na Galipolje. F.Ledwidge je inače, deo 1915. godine - proveo u Srbiji, lečeći se, a poznat je i po tome što mu je W.B.Yeats posvetio pesmu "An Irish Airman Forsees His Death" i što je drugovao sa njim.
Bitka za Galipolje se, pri istorijskom, političkom, strateškom i vojnom razmatranju, često opisuje samo jednom rečju "debakl". Ne ni poraz ni pobeda ni "loša strategija i loša procena", već jednostavno - debakl. U kojem je živote izgubilo stotine hiljada ljudi, koji je opustošio gradiće i varoši od Irske do Australije, a za koji niko taćno ne zna da kaže - a zašto? Zašto je toliko ljudi, na svim zaraćenim stranama, izginulo u ratu za Galipolje?
Galipolje je (ili nije) istorija i istorijska lekcija o pravoj ceni ratova, a visoko u Himalajima u blizini čuvenog vrha K-2 koji izaziva alpiniste, u potpuno nenaseljenoj oblasti između Kine, Indije i Pakistana, na drugom najvećem glečeru na svetu, na Siačenu - Indija i Pakistan su tek nedavno u primirju i prekidu vatre, ali sa prisutnom vojskom i u svojevrsnom "stanju pripravnosi". Jedini rat koji se vodi na skoro 6000 m nadmorske visine, rat koji (kažu) dnevno košta oko 10 miliona dolara.
A zašto i otkuda rat za glečer?
Priča počinje 1947, stvaranjem Pakistana kao nezavisne države i najstrašnijim egzodusom (neki to zovu "razmenom stanovništva") kada je više stotina hiljada ljudi pobijeno, a skoro 12 miliiona ljudi iz Indije prešlo u Pakistan i - obrnuto. Hindu, Siki i Muslimani ne mogu živeti zajedno, rekli su svi i otada je bilo nekoliko ratova na granici između dve zemlje i u Kašmiru, da bi krajem sedamdesetih, po priči, rat za Siačen počeo zahtevom jedne nemačke planinarske ekspedicije za pohod na glečer radi spusta rekom Ind (koja izvire tamo) i rekom Nubra i "otkrivanje" mapa na kojima je različito ucrtavano (ili nije uopšte ucrtano) 70 km granice između Indije i Pakistana - 70 km glečera Siačen.
I Indijci su, kaže se, tada "otkrili" da Pakistan koristi tu teritoriju, da su u "prometu" mape na kojima je ucrtana granica koja nijednim sporazumom nije dogovorena - i rat je počeo.
Ne znam da li je uopšte moguće zamisliti ratovanje na visinama do 5000m do 6500m, na temperaturama koje se snižavaju do - 50 C, na nesigurnom tlu glečera punog pukotina, lavina, u okolnostima surovog vremena kada najobičnije dopremanje i snabdevanje postaje nezamisliv zadatak?
Uobičajeno je da se ratovi vode ZA naftu, a na glečeru rat BEZ nafte ne bi bio moguć. Nafta se doprema najčešće mulama, a helikopterima samo kad vreme dozvoli, dostavlja se u metalnim kantama (kanistri) koje se prazne i onda - bacaju. I to je za poslednjih dvadesetak godina postao ozbiljan problem - trajno je, u glečeru zarobljeno zagađenje čije će posledice rekama Ind i Nubr, i pejzaž i stanovništvo - tek osetiti.
Ako pitate Indiju ili Pakistan, naravno da ovaj "boj nebu pod oblacima" itekako ima smisla, opravdanja i obrazloženja i da ga smatraju vitalnim za sopstvene nacionalne interese. Podaci kažu da je poginulo do sada oko 4000 ljudi i da je već petu godinu sukob potpuno "zamrznut" (što, s obzirom na mesto sukoba, zvuči sasvim odgovarajuće).
Meni su Galipolje i Siačen neverovatna i potpuna paradigma besmisla rata, onako - paradoksalno, kao da su iz dobre literature, a ne iz strašne, krvave ljudske istorije ratova.
Ko se, iz bilo kojih razloga, bavio brojem, prirodom, vrstama, teorijama, strategijama, politikama, bilo kojim osobinama ratova, lako je mogao naći da za otprilike 3500 godina pisanih (i do sada pronađenih) tragova ljudske istorije (civilizacije?) jedva da smo sastavili dvestotinak godina (ukupno za sve to vreme), a da negde u nekom delu planete nije - besneo rat. Mali, srednji, veliki, sa kratkoročnim ili dalekosežnim posledicama, prljav, surov, krvav, nekome brat, ....ukratko - rat, smrt, krv, razaranje, pustošenje, zločini, ubistva, mučenja....i stalna zaklinjanja da se sve to radi - zbog mira, slobode, pravde i svih drugih dobrih, velikih reči koje stratezi rata tako lako i umešno upotrebljavaju u pripremama za ratove, oduvek.
Na internetu postoji strana koja predstavlja odličan izvor podataka za hronologiju svih poznatih ratova, konflikata, sukoba o kojima postoje pisani tragovi (neki se čak oslanjaju i na "pouzdane legende", neki koji sežu baš u daleku prošlost). I ko se iz bilo koji razloga bavi ratovima može brzo zaključiti kakav dragocen izvor podataka za dalja istraživanje je ovaj sajt, koji preporučujem za razgledanje - WARSCHOLAR
Ova internet strana bolje od mnogih knjiga jasno, brzo, jednostavno i kratko oslikava strašno i crno ratno lice "civilizacijskih" poduhvata ljudi, onu tamnu i mračnu stranu naše prirode koja je istovremeno i sve vreme dok ratovi traju, imala i svoje lepo, svetlo blistavo lice neverovatnih i čudesnih civilizacijskih poduhvata kojima je pokazivala da je ta ljudska dvostrukost i sposobnost da stvara i razara istovremeno i dar i kazna i da je na nama uvek koje ćemo od ta dva lica koristiti kao sopstveno.
Ko je ratove doživeo i preživeo - ne zanimaju ga podaci niti istraživanja o ratovima, s pravom.
Ko je rat video i iskusio svu strahotu kojom se on razmaše uništavajući sve pred sobom, taj zna da je i on/ona i zemlja u kojoj je živeo/la i život koji je poznavao/la, da sve to postaje samo još jedan podatak na skoro neprekinutoj dugoj listi neprestanih ratova među ljudima.
Ostaje pitanje - šta sa pravom na "poslednji apel"? Šta sa pravom na samoodbranu, na odbranu osnovnog prava na život i kako se od tog i takvog razumljivog i logičnog prava dolazi do sistema zajedničke odbrane i koliko je tanka linija između etike prava na rat u odbranu sopstvenog života i objašnjenja onoga ko taj život ugrožava ratnim napadom? Ponekad mi se čini da mi, savremenici, nećemo puno toga uraditi na prekidanju dugog spiska neprekidnih ratova među ljudima, ali nećemo moći ni da izbegnemo istovremene i ozbiljne rasprave o "poslednjem apelu"., pa makar se to završavalo na pooštravanju i doslednoj primeni ratnog prava, koliko god to "ratno pravo" najjaasnije pokazivalo koliko dubok jaz ume da bude između prava i - pravde.
Umetnost, naravno, sve to ume mnogo bolje da kaže i kao dokaz, evo jedne od najboljih ilustracija za duboku ljudsku protivrečnost, za dva ljudska lica, za razaranje i stvaranje, za rat:
The Third Man - The Cuckoo Clock Speech
Zašto je ipak moguće verovati u zdrav razum (englezi kažu "common sense" i to ima mnogo šire značenje koje im ipak ne pomaže da uvide koliko je ponekad sve samo " futility of human endeavors"), dakle zašto se pouzdavati u zdrav razum među ljudima, uprkos očiglednoj istoriji lakoće ratovanja i lakoće "proizvodnje" razaranja nasuprot uvek prisutnoj, a raskošnoj sposobnosti ljudskog stvaranja?
Ne znam.
Moguće je, tako ja mislim.
Šta vi mislite?