Selo moje malo; koje li ironije..

Gledam neki dan dokumentarac o jednoj modernoj peradarskoj farmi u Njemackoj, istina snimljen potajno. Slika odurna, k'o u najgorem hororu; na tisuce peradi abnormalno nakrkano i stisnuto u ogromnoj prostoriji bez ikakve mogucnosti kretanja, a i kad bi imali vise prostora, ne mogu se kretati jer ih kljukaju nekim hormonom rasta da bi u sto kracem vremenu bilo vise mesa. Slabasne kosti i noge na koje ocito doticni hormon ne utice, ne mogu tu mesnu gromadu izdrzati - na kraju vise ni ne stoje nego bespomocno čuče i plivaju u vlastitim govnima, pa ih natrpavaju ogromnim kolicinima svih mogucih antibiotika. I tako od prvog do posljednjeg dana. Do sad sam umisljala kako se zdravo hranim - izbjegavam fast food, ne jedem puno crvenog mesa, ali zato izgleda jedem isto sto i Njemci; kupujem fino upakiranu piletinu s moderne farme varazdinske Vindije, koja postuje sve europske standarde. Istina, nikad nitko nije vidio kako ta farma izgleda iznutra. Pretpostavljam, identicno. Bas imam zalihe u frizideru. A imam i neki paradajz koji mi stoji vec 2 tjedna i stalno jednako dobro izgleda, a ja glupaca na izgled i padnem, pa ne mogu odoljeti da ih ne kupim. Samo sto to sranje osim izgleda, nema nikakve slicnosti s paradajzom. Bez ikakvog okusa i mirisa, samo bljutava splacina koja cak ne moze ni istrunuti pa da ju posteno bacim u smece. Ocito pojma nemam sto jedem za razliku od npr. amerikanaca.
Nedavno mi se prijateljica vratila iz Washingtona puna utisaka i izmedju ostalog, krene razgovor o hrani
. - Ma tamo jedes sto god hoces, i tocno znas sto jedes jer sve fino pise od A do Ž. Ja sam jela piletinu koja je trcala. - Ja se blentavo smjeskam i slusam - Imas piletinu koja je trcala, pa imas jaja od te piletine koja je trcala, samo je naravno dvostruko skuplja od ove obicne.
Naravno da je skuplja. Prirodno uzgojena hrana je povlastica bogatih koji su za siromasne osmislili GMO hranu i moderne farme.
Mogli bismo i u mi u Hrvatskoj uzgajati eko-hranu koja je ocito trend; samo bas i nema tko. Gotovo nitko se ne zeli baviti poljoprivredom, nitko ne zeli prljati ruke zemljom i baviti se takvim trivijalnim poslom, mi jos zivimo u vremenu industrijske revolucije i mnozimo se u gradovima, dok sela propadaju. Lakse je crnciti za strojem u tvornici i biti NKV radnik, nego ne daj Boze sramote, biti zemljoradnik ili stocar. A i ovi rijetki koji nisu otisli sa sela, muku muce s cijenama, malim drzavnim potporama i uglavnom nepovoljnim kreditima. Domace meso je najskuplje iako je trazeno. A tu su i snalazljivi trgovci i korumpirani politicari pa vjerojatno jedemo jeftino uvezeno meso koje se uvozi u enormnim kolicinama, pod etiketom domaceg i skupo prodanog. A uvoze se i spanjolske narance i paradajzi i paprike i jagode i mlijeko i govedina i svinjetina i klinac i palac - u sred jos uvijek ruralne zemlje gdje ogromne poljoprivredne povrsine zarastaju u korov; sto zbog neociscenih mina, sto zbog toga jer ih nema tko obradjivati. Po zadnjim statistikama, Dalmatinci deblji od Slavonaca. Svi bi htjeli bit' seljacine k'o sto su Thompson il' Severina - seljacine koje se spustile s brda, pa pohrlile u grad. Al' imamo tu problem razumijevanja jezika i pojmova. Nije seljak - seljacina, vec je seljacina onaj koji misli da je seljak seljacina. Pa su nam gradovi puni seljacina koji preziru seljake. U selima starci, mladji otisli trbuhom za kruhom.
O otocima da i ne pricamo. Tijekom ljeta jos nekako, a zimi se po napustenim ulicama vuku dvije sugave macke, tri sepave babe i petero mladih koji su ostali na otoku da bi se mogli drogirati u miru Bozjem da ih nitko ne gnjavi jer ih nema tko ni gnjaviti. Predivne, stare kamene kuce neumitno propadaju, dok se tik do njih sepure rugla od betonskih apartmana; koga briga za kulturne vrijednosti i autohtonu arhitekturu. Nije zagadjena samo hrana, zagadjena je svijest i savjest.
Ali ono sto ne vidimo sami, uvidjeli su drugi. Pa u zadnje vrijeme bogati stranci - Njemci, Talijani, Englezi, kupuju stare kamene kuce - ne da ih uniste, vec da ih obnove i postanu ponosni vlasnici. Kupuju oni i po Zagorju i dive se netaknutoj prirodi. Kupuju kuce u unutrasnjosti Istre s namjerom da pod stare dane uzivaju u miru i tisini. A onda se nesposobni domoljubni politicari prepiru i jaucu sto nam stranci sve kupuju. Istina, ima i pametnijih ljudi koji su shvatili svu prednost ruralnog; obnovili stara domacinstva i krenuli sa seoskim turizmom, poceli proizvoditi ekolosku hranu, kupili trcece kokosi, macke, pse i par konja, a stranci ne pitaju za cijenu; oni zele cist zrak, prirodu, domace zivotinje i domacu hranu - sve ono cega Hrvatskoj ne nedostaje. Ima i jos pametnijih, samo su jos uvijek iznimka, a ne pravilo; organiziraju turisticko branje maslina, pa strani turisti s nevidjenim veseljem prionu poslu i jos za to masno plate. Glupih li stranaca? Ne, oni znaju sto traze i spremni su za to platiti; nevidjena je glupost nas samih koji jos uvijek ne uvidjamo vlastite potencijale.
- Nije nam dovoljno sunce i cisto more - jos uvijek kokodacu vrli nam politicari seljacine. - Treba nam jos malo betona, hotela s pet zvijezdica i sto vise welness centara da privucemo elitne goste.
A elitni gosti, zasiceni onim sto imaju i kod kuce, tragaju za suncem, cistim morem i trcecim kokosima.

I dok tako Europa sve vise trci za onim sto je vecim dijelom izgubila, mi i dalje trcimo za Europom da bismo sustigli ono sto istoj vise ne treba.
Koje li ironije.