B92 Blog

or: Is there life before death?

Mi smo normalni, drugi su nenormalni. Zašto Oni moraju biti tako neiskreni, netočni, nepouzdani, nedisciplinirani, ljigavi, lijeni, korumpirani, licemjerni, uobraženi, operirani od humora, hladni, nedokučivi? Zašto jednostavno ne mogu biti kao mi? (Richard Lewis)

~~ PANORAMA

Ono što me uvijek privlačilo su bili primjeri pojedinaca i grupa koji se opiru mainstreamu, predrasudama, mehanizmima potčinjavanja. Primjeri onih koji ozbiljno dovode u pitanje koncepte i slike koje nosimo u svojim glavama. Otuda i ovaj post koji govori o jednom, ali ne i jedinom, primjeru pro-akcije, odbijanja preuzimanja gotovo predodređene uloge žrtve i „donjega".

 gošća autorica: Rafaela Božić - Šejić

Ići u Veneciju kao rođeni Zadranin ima sasvim neke druge konotacije nego ako ste Kinez, Japanac, Rus - ili preciznije Peterburžac, da ne kažem Brodski. Odnos s Venecijom uvijek je za Zadar bio odnos s jačim i krvoločnijim i to, ako volite Zadar onoliko koliko ga ja volim, nekako ne uspijevate zaboraviti. Čak i ako je ta okrutna dama ostala bez većine zuba i ako joj lice svake fasade odaje neumitni protok vremena (kao i vode) - koliko god ti se sviđala, divio joj se ili je žalio - ne možeš joj sasvim zaboraviti da je u prošlosti žegla i gazila zadarsko srce. Za mene je, dakle, put u Veneciju  bio višestruko otkrivanje - kakav je to grad koji je Zadar osvajao križarskim mačem i vlastitom "diplomacijom", grad koji v

U situaciji uzavrelih emocija, riječi koje pozljeđuju, nadmetanjima u anti-protivnosti i mom osobnom osjećaju nedostatka orijentacije kamo i dokle, obhrvala su me sjećanja na jednog malog, ali veoma važnog pratioca vlastitog odrastanja.

Taj mali, bezazleni stanovnik šume, simbol generacijskog pamćenja onih koji - baš kao što za sebe reče istočno-njemački dramatičar Thomas Oberender - dva života imaju, ali jednu biografiju.

Ježurka Ježić!

prvi dio

gost autor: mayo1

Potaknut blogom Srđana Fuchsa koji je počeo ratom u Gazi a završio u domaćim vodama klasičnog hrvatsko-srpskog blogovskog obračuna o krivcima i žrtvama rata u Hrvatskoj 1991-95, i određenim tvrdnjama i pitanjima koje su isplivali u raspravi, želim tu temu prikazati na drugačiji način.

Uobičajeni pristup obično koristi stereotipne termine, koji onda variraju na razne načine, ali se uglavnom svode na tvrdnje:

- da su Hrvati genocidni 

- da je hrvatska država nastala protjerivanjem Srba

- da su Srbi isključive žrtve rata u Hrvatskoj

- da Hrvatska ništa ne čini na povratku izbjeglica

- izjednačavanje i povezivanje NDH i RH

...itd.

 Ono što je najčešći povod prozivanju je [ne]povr

 by Matityahu

Desetoro glumaca sedi za jednim dugačkim stolom na sceni i mesi testo za hleb. Testo se zatim stavlja u upaljene pećnice iza njih. Pored svakog od njih stoji jedan tumač koji komunicira sa glumcima na jeziku gluvonemih i prenosi replike publici. Publika ne može videti glumce, a ni čuti nas koji tu sedimo. Ne samo što su gluvonemi, već su i slepi u isto vreme.

Nalazim se u najnovijem pozorištu Tel Aviva, Nalaga'at. Ta reč prevodu otkriva nešto što je jedinstveno s tom scenom: „Izvoli, priđi i pipni". Ovim trima rečima predstavljaju nam se sredstva komunikacije glumaca. Oni komuniciraju prstima u nedostatku govora, sluha i vida.

Moj prijatelj me je doveo ovde obećavši nezaboravno veče. Očekivao sam opet neko novo, naj, naj, mesto na telavivskoj sceni restorana i klubova. Ono što sam tamo doživeo nisam mogaoni da zamislim.

„U Jafi se nalazilo jedno mesto gde su ljudi sa teškim oštećenjima dolazili da bi prekratili vreme. Jednog dana