U ovo doba velikog kukumavčenja oko „nesrećnih okolnosti", „više sile", "teškog detinjstva", "sveopšte zavere" ili „nepremostivih problema" koji sprečavaju pojedince (ali povremeno i gradove, regije, narode, države, itd.) da učine velika dela, nije loše podsetiti se pokojeg sjajnog primera kako se ovakvi negativni stereotipovi, ma koliko da su ponekad i zasnovani u realnosti, prevladavaju ličnom inicijativom, upornim radom i borbom. Istorija - a naročito istorija kreativnih disciplina poput umetnosti ili nauke - nam daje mnoštvo primera u tom smislu; meni lično najdraži je Bakijev. Tim pre što mu ovih dana slavimo 80. rođendan, iako je rođen 1895. godine. Mislite da je ovo greška? Ćirković zaboravio elementarne aritmetičke operacije poput oduzimanja? (nije da se ne dešava) Samo malo strpljenja!
Evo nečega o čemu je u junu ove godine pisao Teofil Pančić, ali je tokom ovog meseca ponovo dobilo na značaju. U gomili entuzijastičnih tekstova i komentara na vrhunske uspehe tenisera iz Srbije tokom ove godine, a pre svega u kontekstu dva Gren-slem finala, Ane Ivanović na Rolan Garosu i Novaka Đokovića na US Openu, neprestano se ponavljala jedna te ista mantra: da je tonajveći uspeh u istoriji našeg tenisa. Ponegde se, doduše, pominjalo i da je to najveći uspeh srpskog tenisa. Sad, ukoliko je atribut "srpski" izveden iz imena države Srbije, onda svakako nema mesta sumnji da se radi o potpuno ispravnoj tvrdnji. Međutim, s obzirom da se tenis nije mnogo igrao na ovim prostorima do 1918. godine, te da je Srbija obnovila svoju državnost tek crnogorskim referendumom iz prošle godine, ta tvrdnja onda zbilja nema veliku težinu koja joj se - sa pravom - obično pridaje. Na isti način, nemamo nikakvo pravo da žalimo nad, recimo, fijaskom naših košarkaša i da se pozivamo na neku slavnu košarkašku prošlost - nije se ni košarka značajnije igrala pre 1918. E sad, svi znamo o čemu se zapravo radi: u košarci (kao uostalom i u vaterpolu, odbojci i par drugih sportova u kojima je bivša Jugoslavija, pa i nakazna tvorevina SRJ, imala značajnije rezultate) mi se zapravo pozivamo na kontinuitet sportske tradicije na ovim prostorima. I to samo po sebi nije za osudu, naravno. Ono što jeste za osudu jeste što se isti princip očigledno ne primenjuje u tenisu. Ako bi se primenio, onda nikakve dileme nema: najveći uspesi našeg tenisa postignuti u periodu 1990-93 sa 8 (osam!) Gren-slem titula Novosađanke Monike Seleš. Za sve to vreme ona je imala jugoslovensko/srpsko državljanstvo; nakon uzimanja američkog državljanstva u maju 1994, ona je tome dodala još samo jedan Gren-slem trofej, na Australian Openu 1996. Pravo pitanje koje valja da postavimo jeste zbog čega postoji drugačija perspektiva ove dve stvari: zašto su trofeji Monike Seleš očigledno manje "naši" od onih, recimo, Dražena Dalipagića, Petera Vilfana ili čak i Saše Đorđevića? Zašto je ogroman porast interesovanja za tenis u našim krajevima - opet da naglasim, za svaku pohvalu! - okasnio nekih petnaestak godina?
Naivna predstava o napretku nauke kao linearnoj akumulaciji ljudskog saznanja gde kako vreme prolazi sve bolje i bolje razumemo svaki fenomen, krećući se neumitno u pravcu kognitivnog raja potpunog razumevanja "prirode i društva" je karikatura koja se, nažalost, isuviše često shvata ozbiljno. Od sumraka logičkog pozitivizma Bečkog kruga koji je želeo da izjednači naučne sa istinitim iskazima prošlo je već podosta decenija, ali osnovne lekcije iz te istorijske i filozofske epizode nisu nažalost još uvek naučene i to ne samo u široj javnosti. Ovo potiče delimično iz raznih vidova ideološke indoktrinacije kojima su veliki delovi sveta bili izloženi tokom 20. veka, a delimično iz nedostatka liberalnog obrazovanja koje je opšti problem čovečanstva. Stoga svaki primer iz praktične nauke koji je dovoljno dobro proučen i dokumentovan valja često ponovo sagledati u celini istorijskog i epistemološkog konteksta. Jedan od takvih primera koji igra ključnu ulogu u praktičnoj astronomiji i neprestano je dobijao na značaju tokom protekle dve decenije jeste otkriće kosmološke strukture na velikoj skali i polja sopstvenih brzina galaksija. Ove dve naizgled različite stvari su zapravo avers i revers jednog istog otkrića, koje je učinjeno u prvoj polovini 1980-tih godina, preliminarno saopšteno na konferenciji 1986, a u finalnom obliku se pojavilo u istraživačkoj literaturi tokom 1987. godine, što opravdava donekle jubilarni karakter ovog teksta. Istovremeno, ova priča dosta govori o statusu žena u savremenoj nauci (i njegovom značajnom poboljšanju tokom poslednjih decenija).
Kad sam kritikovao neo-ludizam u jednom od prošlih tekstova, neko je pomenuo da treba dati bolji prikaz alternativnih gledišta. Evo jednog takvog koga predstavljam u pozitivnom svetlu, mada daleko od toga da - kao i bilo šta drugo! - nekritički prihvatam sve ideje ovog složenog skupa alternativa. Transhumanizam je radikalno novi pristup razmišljanju o budućnosti koji je zasnovan na premisi da ljudska vrsta u svom sadašnjem obliku ne predstavlja kraj evolutivnog razvitka čoveka, već pre njegov početak. Svetska transhumanistička asocijacija formalno definiše transhumanizam dvojako:
Koliko je prva rečenica nekog teksta važna za formiranje utiska o njegovoj celini? (Zapazite samo-referentnost - ili, što bi Daglas Hofštater lepo rekao, "zlatnu nit" - ove rečenice!) Svi znaju da od dobrog naslova mnogo šta zavisi, te da dobar naslov može da spase inače osrednju knjigu (i obratno). Koliko toga, međutim, zavisi od prve rečenice? Čini mi se da u svetu umetničke proze - za razliku od diskurzivnog teksta rasprava i monografija - zavisi mnogo više nego što se na prvi pogled naslućuje. Pre nego što smo se upustili u čitanje, nepročitana knjiga je zagonetna zemlja, kao ona Ptolomejeva terra australis incognita; prvom rečenicom iskrcavamo se na tu nepoznatu teritoriju. Kao i prilikom svakog iskrcavanja, prvi utisak je ključan: ima li života na obali, može li se bezbedno pristati, ima li neprijateljski nastrojenih domorodaca, ima li izvora slatke vode. Uz to, prva rečenica je i dalje samo citat i dalje nepoznatog teksta, a kao što je Tomas Man isticao u ogledu o nastanku "Doktora Faustusa", citat ima u sebi nečeg specifično muzičkog, nezavisno od svojih formalnih osobina.
Danas je otvorena obnovljena rodna kuća Milutina Milankovića u Dalju, kao deo zajedničkog projekta vlada Srbije i Hrvatske, a u krajnjem cilju izgradnje čitavog muzejskog spomen-kompleksa posvećenog ovog velikom naučniku. Kao što su, sa čak pomalo šarmantnim ublažavanjem, primetili i mediji koji su o ovom događaju izvestili, Milanković je nedovoljno poznat u “široj javnosti”. Tu relativno skoro imali smo prilike da vidimo i otužan spektakl kako voditeljka jedne tobože visokointelektualne političke emisije (formalno visokoobrazovana i visokokvalifikovana) priznaje svoje neznanje u ovom pogledu. Decenijama Milanković (kao sumnjivi “antinarodni element”) nije imao ni ulicu u Beogradu, što je tek nedavno adekvatno ispravljeno. Ne bi bilo preterivanje tvrditi da preko 3/4 Beograđana nema blagog pojma o tome ko je bio, uz Ivu Andrića, naš najzaslužniji sugrađanin.
Evo kviz-pitanja koje nećete čuti ni u "Milioneru" ni u "Zlatnoj žici": šta spaja Herberta Markuzea (ideološkog oca "nove levice") i Martina Hajdegera (čija se vernost nacizmu ispoljila čak i u neslavnom posthumno objavljenom intervjuu Špiglu)? Šta je zajedničko gospođi ex-ministarki Ljiljani Čolić, Bušovom savetniku Leonu Kasu, tragikomičnom TV-evanđelisti Petu Robertsonu, feminističkoj teoretičarki Sandri Harding, matematičaru i teroristi Teodoru Kazinskom (u narodu poznatijem kao Unabomber), kontroverznom srpskom režiseru gospodinu Nemanji ex-Emiru Kusturici, nerazumljivom francuskom filozofu Žaku Deridi, samoproklamovanom ekološkom mesiji Džeremiju Rifkinu, te vođi zapatističke gerile "potkomandantu" Markosu, da navedem samo neke od poznatijih primera? Odgovor: u boljim danima strah i skepticizam, u lošijim mržnja i histerično pozivanje na akciju protiv savremene nauke, a posebno i iznad svega protiv savremene tehnologije. Stanje psihološki opisivo kao tehnofobija, a ideološki i politički kao neoludizam.
U prethodnim nastavcima (koji se sad srećno odmaraju u arhivi bloga!) bilo je reči o dva klasična argumenta protiv postojanja vanzemaljske inteligencije. I Fermijev paradoks i Karterov argument odnose se na astrofizički i probabilistički aspekt problema (ne)postojanja vanzemaljskih civilizacija. Valja se, međutim, pozabaviti i biološkim aspektom, naročito s obzirom na činjenicu da postoji jedan vid sistematske razlike u viđenju problema vanzemaljskog života između astronoma i biologa, koja je tek odnedavno počela da se prevazilazi i smanjuje. Ključnu ulogu u tome igra treći veliki anti-SETI argument, koji se najčešće naziva argumentom iz biološke kontingencije. Veliki paleontolog Džordž Gejlord Simpson se uobičajeno smatra začetnikom argumenta iz biološke kontingencije, s obzirom da je 1964. godine u Science-u objavio jedan vrlo ugledan i citiran članak pod rečitim naslovom "O ne-obilju humanoida". Simpson je u naučnim krugovima poznat kao jedan od klasika "Moderne sinteze", tj. savremene teorije evolucije, čovek koji je udario temelj povezivanju evolucione biologije i paleontologije, i koji je bio svakako najveći ekspert 20. veka za evoluciju sisara u kenozoiku (tj. nakon velikog izumiranja na granici kreda-tercijar pre 65 miliona godina). Manje je poznato, ali Simpson sam priznaje u pomenutom članku, da je bio strastveni čitalac i pravi "fan" naučnofantastične književnosti. Upravo ga je to i motivisalo da razmišlja o teškom problemu položaja vanzemaljskog života u biološkom morfološkom prostoru.