Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.
Koliko je prva rečenica nekog teksta važna za formiranje utiska o njegovoj celini? (Zapazite samo-referentnost - ili, što bi Daglas Hofštater lepo rekao, "zlatnu nit" - ove rečenice!) Svi znaju da od dobrog naslova mnogo šta zavisi, te da dobar naslov može da spase inače osrednju knjigu (i obratno). Koliko toga, međutim, zavisi od prve rečenice? Čini mi se da u svetu umetničke proze - za razliku od diskurzivnog teksta rasprava i monografija - zavisi mnogo više nego što se na prvi pogled naslućuje. Pre nego što smo se upustili u čitanje, nepročitana knjiga je zagonetna zemlja, kao ona Ptolomejeva terra australis incognita; prvom rečenicom iskrcavamo se na tu nepoznatu teritoriju. Kao i prilikom svakog iskrcavanja, prvi utisak je ključan: ima li života na obali, može li se bezbedno pristati, ima li neprijateljski nastrojenih domorodaca, ima li izvora slatke vode. Uz to, prva rečenica je i dalje samo citat i dalje nepoznatog teksta, a kao što je Tomas Man isticao u ogledu o nastanku "Doktora Faustusa", citat ima u sebi nečeg specifično muzičkog, nezavisno od svojih formalnih osobina.
...i naučio da volim kvantnu bioenergiju.
Kad vam Englezi čestitaju na ekscentričnosti i uvrnutosti, onda to zbilja nešto znači. Meni se to desilo sinoć ovde u Oksfordu, gde boravim kao jedan od organizatora međunarodne konferencije o globalnim katastrofičkim rizicima (koju smo uspešno okončali 17-20. jula) i ko-urednik prvog "sintetičkog" zbornika tekstova na ove teme koji je pre koju nedelju izašao iz štampe. Naravno, povod je bio dr Dabić, poznati duhovni istraživač kvantne energije, nešto na čemu nam, kao što reče jedan kolega, pakosno zavide Terry Gilliam i ostatak Monti Pajton ekipe, jer nešto tako bizarno ne bi ni njima palo na pamet. Poput Pitera Selersa koji je istovremeno mogao da bude i kapetan Mandrak i predsednik Mafli i suludi nacista dr Strejndžlav, tako je i naš "heroj" istovremeno mogao da bude i pesnik Karadžić, i krvavi ratni zločinac Karadžić, i duhovni istraživač Dabić i ko-zna-šta-sve-još-ne, a što će istraga utvrditi. Naročito je fascinantan taj njegov "istraživački" aspekt.
Prenosim novo saopštenje sa sajta www.savepetnica.com, uz dva mala komentara. Prvo, ma koliko se državni zvaničnici hvalisali kako je nedavno završena Univerzijada najveličanstveniji, najimpozantniji, najfascinantniji, itd. događaj u ovom delu Galaksije, sve negde od početka kenozoika, nije sasvim jasno postoji li i jedna jedina mera doneta od strane nadležnog ministarstva koja će rezultirati ma kakvim realnim poboljšanjem obrazovanja (na bilo kom nivou) u novoj školskoj godini/semestru 2009/10. Nasuprot tome, odluka da se istraje u odbijanju realne podrške Istraživačkoj stanici Petnica, te da se opredeli za strategiju "čekanja da se na sve zaboravi", "gde da radimo nešto po vrućini", isl. naneće obrazovanju u Srbiji vrlo realnu štetu. Drugo, suštinski razlog problema na koje ISP nailazi sa Ministarstvom prosvete – a ovo, uprkos kratkotrajnom pamćenju naše javnosti, ni izdaleka nije prvi problem ove vrste, već samo posebno ekstremni oblik istog manira ponašanja od strane čelnika srpske prosvete, svojevremeno se ministar Lončar "proslavio" još bahatijim ponašanjem – nalazi se u percepciji ove ustanove kao elitističke, a samim tim i sumnjive, odnosno suprotstavljene glavnom toku naše prosvetne politike koji je otvoreno i ekstremno populistički. Tokom 1990-tih to je bilo samo po sebi jasno, i nije nimalo slučajno da je u tom periodu najveći deo potpore radu ISP poticao iz nevladinih organizacija, dijaspore i stranih izvora (koji se u i u tadašnjoj i u današnjoj srpskoj javnosti najčešće spominju uz ostrašćene psovke). Nažalost, posle 2000. godine nije učinjen ikakav značajniji napor da se opšta društvena atmosfera podozrenja, pa i mržnje prema elitizmu koji leži u osnovi istinske nauke i kulture uopšte, promeni. Pozitivna reakcija javnosti može dovesti do promena (kao što je bilo u slučaju legendarne ministarke Čolić - evo uskoro, za koju nedelju, će i 5 godina od njene "afere Darvin", još jedna divna tema za razmišljanje, pored godišnjice pomračenja Sunca i prigodnog sakrivanja po podrumima) i vatrogasnih mera koji će omogućiti dalji rad ovoj jedinstvenoj instituciji na domaćim, ali i evropskim prostorima, ali dok se rad sa talentima ne počne adekvatno visoko vrednovati i priznati kao neophodna osnova izgradnje autentične naučne i tehnološke baze, biće to samo još jedno rešenje tipa “drži vodu dok majstori odu”.