|
15. decembar 2008. | 14:59 | Izvor: B92 |
Ljubljana -- Ljubljana je najpošteniji grad na svetu, pokazao je praktični test novinara revije "Riders Dajdžest".
|
Trgatev iliti berba je jedna od ključnih pojava života u Sloveniji. Da bi novopridošli žitelj ovdašnji osetio sve čari Slovenije mora prvo da se uzvere na Triglav, što ja još uvek nisam uradila i ne nameravam sve dok one čelične kablove za pridržavanje ne zamene konopcima, jerbo nisam rada da konkurišem gromobranima. Kada se odradi pentranje po planinama, poželjno je učestovati svim kapacitetima u berbi. Berba je, naravno, izgovor za razgovor, odnosno
20 godina! Danas nam je rođendan, B92 puni 20 godina!
U podne 15. maja 1989. godine, pod izgovorom doprinosa proslavi 25. maja, takozvanog Dana Mladosti, a sa željom da se i mi jedared do'vatimo frekvencije, pokrenut je eksperimentalni omladinski program B92. 20 godina nas slušate i nešto manje godina gledate, 20 godina, malo li je na ovu skupoću i krizu...Izvolite na žurku, ako ne stignete do grada, gde će B92 danas raditi sa otvorenog, iz Pionirskog parka ili i ako tamo svratite, dođite da proslavimo.
- Kad krećete na Exit?
- Sutra…
- Da poneseš nešto toplije…
- Pusti dete, odrastao je čovek…
- Ti ćuti…
- Mama…
- I ti ćuti, da uzmeš jaknu, onu šuškavu…
- Aman, ostavi ga na miru…
- Ne mešaj se, vidiš prognozu…
- Mama…
- I kišobran uzmi…
- Jesi ti normalna, izgledaće kao budala, svi mokri samo on na snimku sa dva metra štrči k'o deda s kišobranom…
- Mama…
- Rekla sam kišobran…
- Ali mama, idem na Exit, a ne u Amazoniju…
- Lepo ti kaže dete…
- Ti ćuti, a ti uzmi onaj tatin kišobran…
Ministar spoljnih poslova Francuske, Bernar Kušner, nazvao je u Gračanici ludakom novinara Budimira Ničića i time javno pao pod svaki nivo pristojnosti, demonstrirajući nevaspitanje i bezobrazluk.
»E, sad smo kompletan cirkus«, izjavio je Žmu 27. jula 2009. godine u
17 časova i 15 minuta po sreednjeevropskom vremenu, vrativši se kući sa
posla. Ovu konstataciju izazvao je šokiran pogled na Ikara. Živog i
zdravog, bez prilepljenih, improvizovanih krila, ali sa četiri kratke,
trapave nožice, klempavim ušima na lokne, dva oka sakrivena u urođenom
mini valu i mokre crne njuščice. Ikar je u petoj brzini oduševljeno
mahao repom veličine olovke, gratis pokazujući ružičasti jezičak, jedino
što ga razlikuje od fleke prolivenog crnog tuša. Ostatak ljudskog kućnog življa se seirio gledajući oca, Žmua i gospodara, koji nas sve đuture
finansijski i psihički izdržava. Sa sve novitetom Ikarom, već od milja
prozvanim – Ika.
Onog trenutka kada su temperature u Sloveniji postale ozbiljna konkurencija sibirskim, naša Princeza je počela da se kreće kroz kuću sa slešom i dve prazne tufne u očima. I dok su ljubljanski manijaci svih vrsta uživali flasterišući noseve na izloge, u kojima su se u najneprirodnijim mogućim pozama kočile gole kao od fabrike rođene lutke obučene samo u krpčiće na procente, u našoj kući je počelo spontano okupljanje Princezine ekipe Frankeštajnovih nevesti. Za ovu priliku tajnog šunjanja po predelima sezonskih poniženja, mladunice koje se oglašavaju mahom viškom decibela, maskirale su se skidanjem viška maskare i naoružale prikupljenim džeparcima, kombinovanim sa iskukanim parama od naivnih očeva.
Tokom pedeset godina je nekoliko hiljada dečaka i devojčica bilo fizički, psihički i seksualno zlostavljano od strane katoličkih sveštenika i časnih sestara, kojima pristaju svi epiteti sem ovog pod kojim su činili ta zlodela. Od 1930. godine do 1990. godine službenici Irske katoličke crkve su terorisali hiljade siročića, nebranjenih, bespomoćnih, odbačenih, upravo onakvih na sudbini kojih je predsednik uprave multinacionalke zvane Crkva bazirao svoju filozofiju, koju su kasnije njegovi članovi uprave i nadzorni savet, uključivši i brojne službenike za rad sa strankama, opako zloupotrebili. Da je i jedno drugo preduzeće pola decenije zlostavljalo hiljade dece, svesno i planski to sakrivajući, sumnjam da bi se izvukli od optužbe za organizovani kriminal.
Rudari Resavice su stupili u generalni štrajk. Zato što im država, vlasnica rudnika, ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Rudari su danas ponovo čekali na pečate na zdravstvenim knjižicama i nisu ih dobili. Iako je dovoljan samo trenutak pa da im nikada više ne budu ni potrebne. Država vlasnica im duguje milijardu i osamsto miliona dinara, još od 2004. godine. Rudarima. Duguje rudarima?! Ljudima koji rade pod zemljom gde se vreme jedva menja, gde je mrk gušći od onog kada se oči zatvore. Rudarima koji od pre, ali i posle Zolinog »Žerminala«, do dana današnjeg, žive teškim i siromašnim životom umornih ljudskih bića, u večitoj opasnosti od svega što ni zamisliti ne možemo, a što bi Majka Priroda mogla da uprizori padne li joj samo na tren mrak na oči. Ako postoji neko koga bih u bilo kom štrajku podržala, uvek i svuda, to su rudari.