Sećate se kad smo onomad osvojili nagradu "Mesta u srcu", pa u okviru nje dobili i 400.000 dinara od Erste banke, s tim što su - kao i svaki Deda Mraz - planirali to da nam na raspolaganje stave u januaru 2010. godine?
Pre desetak dana, zvoni telefon, zovu iz Erste banke. Čitali blog. Videli da kukamo što nemamo pare za kancelariju, pa odlučili da nam pare daju šest meseci ranije.
O, Bog ih blagoslovio i poživeo! Mnogo
U prošlu sredu sam poslala email školi i zamolila za kopije Statuta, Poslovnike o radu Saveta roditelja i Školskog odbora, kao i Pravilnika o javnim nabavkama male vrednosti. Smatrala sam da mi je to neophodna 'literatura' za pripremu rada u Savetu roditelja, s obzirom da on daje saglasnost na odluke o ekskurzijama, izletima i rekreativnim nastavama, a na osnovu javne nabavke, dok su interesi roditelja u Školskom odboru zastupljeni sa jednom trećinom članova (tri od devet), te samim tim Savet roditelja ima direktan interes da bude upoznat sa njihovim radom. Ili bar jednu trećinu interesa.
Odmah u četvrtak dobijem emailom kopiju Statuta, ali ne i ostalu dokumentaciju.
Mnogo aktivnosti i mnogo vesti unutar GI "Majka Hrabrost" ovih dana. Ne stižem uredno ni da vas obavestim šta se sve dešava, pa mi se sad nagomilalo više toga što moram da strpam u jedan blog. Da krenemo redom:
Završetak projekta "Progovori - uzmi stvar u svoje ruke!"
Poslednja u seriji akcija preduzetih pod ovim projektom
Gost autor: Kengurica 556
Porodila sam se 9.6.2009. u Pančevu. Znači, sećanja su vrlo sveža.:-) Odmah na početku mogu da vam kažem da nije horor priča u pitanju, naprotiv.
Dok sam bila trudna išla sam nekoliko puta u obilazak porodilišta i već tada sam stekla utisak dobre organizovanosti i ljubaznosti osoblja. Iskreno, mislila sam da je sve to
I bi Prvi festival porodice na Kalemegdanu.
GI "Majka hrabrost" imala je svoj štand, koji je bio izuzetno posećen.
Danas, ceo grad slavi ukidanje viza, a ja, ko Luda Nasta, idem u ambasadu Danske da dignem vizu. Ne dočekah taj 19.12, morala sam da papirologišem poslednji put. Nisam bila u Danskoj od proleća 2008. A trebalo je da idem u oktobru prošle godine, imala i kartu kupljenu... ali se baš tad javio ministar, i baš za taj dan zakazao onaj prvi sastanak. Baksuz nijedan. I propade karta, propade viza... Ali, dobro, ajdsad. Vredelo je, nije da
Danas smo, u kancelariji UNICEF-a, imali novi sastanak Posebne radne grupe za Baby Friendly. Na njemu su nam eksterne evaluatorke (dr Ženevjev Beker iz Irske i dr Elizabeta Zisovska iz Makedonije), koje je angažovao UNICEF u saradnji s Ministarstvom zdravlja, predstavile nacrt preliminarnog izveštaja o evaluaciji koju su obavile tokom poslednjih nedelju dana. A šta su one uspele da urade za tih nedelju dana, ljudi moji, potpuno je šokantno: obišle su 5 porodilišta (Višegradska, Front, Betanija, Kraljevo i Valjevo), isto toliko Domova zdravlja, kao i obavile intervjue sa 243 osobe, što zdravstvenih radnika, što predstavnika nevladinog sektora, što trudnica, što porodilja... i još napisale prednacrt izveštaja, koji su nam danas prezentirale. Žive bile i makar se noćas, kad je sve gotovo, po prvi put naspavale!
Lajanje je dužnost svakog građanina ove zemlje. Ali, ne lajanje lajanja radi, već sebe i sela radi. Lajanje sa smislom, lajanje sa ciljem. U nas se odomaćilo čoporativno lajanje koje pravi mnogo buke, ali ne donosi rezultate, već samo uvećava frustraciju čopora. Ovoj zemlji je potrebno konstruktivno lajanje psa čuvara, koji se raduje dobrom, a upozorava na loše. Psa čuvara koji je spreman da brani svoje dvorište i akcijom, a ne samo bukom.
Kako sam provela svoju sedamnaestu, osamnaestu i devetnaestu godinu života?
Pa, igrala sam folklor, jurila sam momke, radila preko omladinske, i švercovala se u autobusima GSP-a. Ne zato što nisam imala para za kartu, već iz pinpica, što bi rekla jedna moja poznanica. Užasno me je nervirala činjenica da ih čekam i duže od pola sata, a kad dođu, moram da se u njih složim ko sardina s ostalim nesrećnicima koji takođe, kao i ja, isključivo od gradskog prevoza zavise, pošto nemaju para ni za kola ni za taksi. Umela sam tad da kažem da ću kartu plaćati kada svi autobusi budu imali klimu i budu išli na vreme, na svakih 10 minuta.
Beše to sredinom osamdesetih.
Danas, dvadeset i pet godina kasnije, situacija nije ništa bolja. Još uvek autobusi ne idu na vreme, a o klimi da ne pričamo...
Jedino što je drugačije, jeste ova današnja omladina.
I bi noć. I svanu dan.
Drugi na Odeljenju intenzivne nege.
"Je li, kad nam donose decu?", pitam ženu koja leži do mene, takođe porodilju koja se oporavlja od carskog reza.
"Nikad."
"Ha, ha. Dobra ti je ta. Ajde, ne zezaj, stvarno, u koliko sati donose decu?"
"Ma, ne zezam, ženo, ne donose decu uopšte. Bebama je zabranjen pristup na intenzivnu negu."
Gledam je pomno, sve očekujući da uočim osmeh u uglu usana. Čekam da mi kaže da se šalila. Ona, međutim, ostaje mrtva ozbiljna. Prčka nešto po svojoj torbici i kaže: