Dugo me nije bilo pa malo da vas davim nekim običnim temama. Kao što ste možda uspeli da izbegnete da saznate od pre 20 dana sam vatreni biciklista. Onaj zagriženi... I nije mi prvi put. Negde 1985. sam prestao da okrećem pedale, pa sam imao neuspešan pokušaj 2000. gde me malečko sedlo ubilo direkt u prostatu level istanjio mi se glas, pa evo sad, 2015.
Početna bicikla mi je bila ona mala sa tvrdim točkovima punim peska ili tako nešto. Svetlo plava. Bila tricikl pa posle bicikl. Nije imala kontru. Motala se i unapred i u nazad i mogao si teoretski da je voziš unazad.
Onda sam se dobacio do male zelene bicikle sa belim sedištem i belim ručicama. Ona je bila još uvek dečije veličine ali radost neizmera. Sa gumama punim vazduha više nisam osećao baš svaku izbočinu na asfaltu.
Negde kad sam bio prvi razred mama je dovezla narandžastu poni biciklu iz robne kuće beograd. Imala je celofan na sedištu. Prelepa, S obzirom da imam stariju sestru koja je i dan danas jača od mene, a kamo li tada, vozio bih poniku samo kad se njoj ne vozi. Za svega par godina sa ponike su skinuti branici i ručna kočnica, polomljena na pola pa varena, menjana više puta zadnja guma jer policajka... Elem skasao sam je, što kažu kao kuče u dečije ruke. Umeo sam da je vozim na zadnjem točku, ne duže od 4 okretaja pedala, umeo sam da rotiram guvernal i prednji točak u vožnji, ... Nešto sam još sigurno umeo sa ponikom ali ne mogu da se setim.
Polazak u 4. razred... pa neki mesec kasnije. Neka je novembar u hodniku stana me je zatekla srebrna desetobrzinka. U to vreme desetobrzinka je bila krovno zadovoljstvo za dete. Nema ništa iznad toga. Bio sam intenzivno oduševljen danima... Nedeljama. Sad ne mogu da se setim da l sam morao da sačekam da prođe neki kijamet napolju pa da je prvi put provozam ili jednostavno imam glič u sećanju ali motao sam je po pola metra napred nazad po hodniku stana. Ta desetobrzinka i ja smo prošli sigurno 10 hiljada kilometara. I više. Svuda nas je bilo. Kadri stići i kurac palac. Imao sam i dva teška pada sa nje. Jednom neko drkanje oko stadiona i nepoznavanje materije kako se bicikl u krivini ponaša kad je na asfaltu rizla. Drugi, baš opasniji pad sam doživeo spuštajući se niz ono brdo iznad pijace na paliluli, Konvanluk, kad sam prošao kroz vodu koja se slivala sa neke javne česme. Došlo je do gubitka trenja između paknova i bandaša. Sećam se da sam savladao jednu pa još jednu krivinu bezuspešno pokušavajući da kočim i da sam se u trećoj popeo na trotoar. U jednom trenutku,... e da, pukle mi obe gume kad sam se peo... Elem u jednom trenutku sam išao kroz vazduh sa nekih 60 na sat i pomislio "gle čuda, letim... a eno je bicikla se lomi kao pička". Pretpostavjate da sam se razvalio kao pička.
U međuvremenu bla bla bla... Pre 5-6 meseci kupim u Majamiju motor od 1800 kubika, cena kao 2-3 megana 2003 godište. Pa sad malo preskačem, i dolazimo do moje sadašnje bicikle. Navatao sam je na nekom oglasu, baja uvozi šporete i frižidere iz Holandije i imao biciklu o kojoj ne zna ništa i stavio je na oglas. Bilo me sramota kad sam mu još malo ubio i onako malu cenu. Oteram kod Ceke u Planet Bajk, kažu dođi za par sati. Ceka nije bio tu. Uhvatim sebe da se radujem kao dete. Idem sam ulicom i stiskam pesnicu desne ruke i tiho izgovaram "too". I tako evo već 20 dana srećan i veseo, majem svuda biciklom i sve jude (znate za tu moju osobinu) davim o radostima motanja pedala... a posebno moje Sparta bicikle.
Zašto sam spomenuo motor, posle dužeg bla bla? Pa nisam bi, ali sad jesam siguran, mnogo sam se više obradovao bicikli nego motoru. Odnos 5:1 (manje više). U početku sam mislio da uobražavam a sad sam siguran da me je više ispunio polovni bicikl od par hiljada dinara neog motor od više parova hiljada ali evara!? Kako? Evo moje teorije.
Čovek je najjači kad je dete. Tu kad nešto hoće, ništa ne može da ga ubedi da je to bezveze, nepotrebno, aj sutra, ... Niče je napisao da je muškarac najozbiljniji kad ima 10 godina i kad se igra. Možda najposvećeniji, mrzi me da guglam... Nek nije ni Niče... Ma nek nije ni rekao. Nama se u detinjstvu dešavaju velike i apsolutne radnosti koje postaju etalon za sve druge radosti koje nikad nisu tog intenziteta, jer nismo bazbrišni, uvek imamo nešto na umu što nas tišti ili može da pođe lošim tokom. Kad imaš 10 godina i kad dobiješ biciklu usijaju ti se ta čuda u organizmu što luče hormone sreće. Usijaju se do daske. Nakon toga, izgleda, ne umemo, ili "numemo" što bi rekli oni sa blatnjavijim mokasinama, da se radujemo u punom kapacitetu.
Moj slučaj sa biciklom je izgleda hakovao celu priču i ponudio mi radost desetogodišnjeg deteta. Nek nije. Al sam se izradovao u pičku materinu.
E sad je pravo mesto da stanem ali ja ću se zajebem pa ću pišem još malo. Moja Jovana Jovanovic, jedna divna žena, moje oduševljenje retro biciklom, sa menjačem u glavi zadneg točka, gledala je sa puno ljubavi, verovatno ostavljajući, duboko u sebi, mesta da sam blago ali sasvim blago fijuknuo. Ne preterano i ne u svim pravcima da vučem na masu, ali ono da šmelcujem.
Zainatim se ja, pratim oglase i nađem, ali prelepu klasičnu žensku holandsku biciklu. Prelepa. I naravno kupim je. Oglas, telefon, brza pošta, pare i to je to. Samo je uteram u dnevnu sobu. "Jao što je lepa" vidim primila se malo. Istera je da je proba, ja gledam, bre smeje se kao malo d... bre kao ja. Te večeri otišla kod drugarice biciklom pa njih dve nogu pred nogu na neki koncert. Za maler i njijzi a i nama crne veliki lift. Morala da ostavi biciklu (belo roze naravno) u egzilu. Vratila se kući peške, popričasmo, ona legla ja da pregledam neki od (onih) sajtova... Ujutru, prve reči su bile "Ej ajd da se organizujemo da čuvaš decu a ja dao odem po gospiđu biciklu"... Ej za samo pola sata vožnje zbližiše se... Kao ja sa mojim gospodinom biciklom što se znamo skoro 3 nedelje.