Ušli smo sa regularno kupljenim kartama na jučerašnju premijeru nagrađivanog filma „Milk" u prepunoj Velikoj dvorani Sava centra, koja je u za tu priliku primila preko 3000 ljudi. Tokom standardnog komešanja koje prethodi svakom početku projekcije, prišli smo prvim redovima i stali sa strane sa vrlo jednostavnim planom, koji je smišljen samo nešto više od desetak minuta pre ulaska u salu. Obezbeđenje nas je uočilo iz daljine i držalo nas na oku. U pitanju je gala događaj bez premca, ispred Sava centra su parkirani skupi automobili i minibusi sa policijom, a u publici su primećene mnoge VIP ličnosti: ministri, šefovi poslaničkih grupa, TV lica... Svetla su zatamnjena, počinju prve scene uzbudljivog filma, a Boris Milićević, predsednik Gej strejt alijanse (GSA), izlazi na binu sa krišom unesenim megafonom. Za njim ide nas dvadesetak, uglavnom prijatelja i aktivista raznih organizacija. Poređali smo se na binu nasuprot publici i projektoru koji nam je išao u oči, bacajući senku na ogromno platno iza nas, a megafon je zakrčao: „Zaustavite projekciju i upalite svetlo"! 3000 ljudi nas je nemo gledalo iz svojih sedišta...
Dragi Tomislave Nikoliću,
Ja, Krkar, bloger ovdašnji
- Rešen da, uprkos urođenom oprezu, verujem da ti se neće ponoviti ideje, izjave i insinuacije iz dvadesetogodišnjeg perioda turbosrbovanja, zarđalokašikovanja, antievropejstva, netrpeljivosti prema drugim nacijama, verama, idejama i mišljenjima;
- Uveren da je tvoj raskid sa tvojim tvorcem, duhovnim i (hm...) intelektualnim ocem, optuženim ratnim
http://www.facebook.com/topic.php?topic=12228&uid=371637395526
"Poznato je pravilo da je za istinu dovoljan samo jedan argument, a više argumenata nagoveštavaju neku sumnjivu rabotu. A sve nas više zasipaju novim i novim argumentima zašto treba poseči najlepši drvored na Balkanu od petsto platana na Bulevaru kralja Aleksandra. Sve to pomalo liči na petljanje oko novog gripa i njene vakcine. Stari platani zasenili su bajku o novom gripu.
Ako me računica ne vara, negde u oktobru ove godine navršiće se 20 godina od smrti Miljenka Smoje. Onima koji će me odmah upitati: "Šta se to nas smatra" odmah i da odgovorim: "To je značajan jubilej jer je Smoje, po mom skromnom mišljenju, jedan od najboljih domaćih pisaca svih vremena."
Javila mi se čim je krenula akcija "Majka Hrabrost". U to vreme radila je kao novinar u časopisu "MAMA". Podržala je akciju svim srcem, pisala o njoj, ponudila mesto u časopisu za najavu svih aktivnosti. Posle je pokrenula svoj časopis "Roditelj i dete", prenosila neke moje blogove koji se tiču problema u školstvu, nudila mi da pišem redovno za isti... a ja bila lenja, pa odbila. Najviše od svega me je plašila energija kojom ta žena zrači. Ono, kad se umoriš gledajući šta sve ona stigne i postigne. Em je uređivala časopis, jurila sponzore i autore, em je stalno organizovala nekakve sajmove i dečije manifestacije, em je povrh svega bila majka dvoje osnovnoškolske dece. Sve je stizala i postizala. Da se smrzneš.
Kad se ispostavilo da smo komšinice i da njeno dvoje dece pohađa istu školu u kojoj je moj sin počeo da pohađa predškolski program, našla je vremena i da popijemo kafu. I tad sam prvi put shvatila da ona ne samo da pored svog posla i aktivnosti jeste majka dvoje dece, već da s mlađim Veljkom, otkada se rodio, redovno odseda na Institutu za majku i dete.
Kao što se verovatno sećate, pre nešto više od dva meseca, 26. oktobra prošle godine, napisao sam blog u kome sam pozvao sve one koji su zainteresovani da mi se pridruže u akciji ponude članstva u Fondu Petnica, pod određenim uslovima koje sam naveo u blogu. Tada sam i obećao (uz jednu korekciju datuma) da ću 6. januara proveriti stanje na sajtu IS Petnica i Fonda Petnica i objaviti blog sa ishodom - da li su uslovi ispunjeni i počinjemo akciju - ili ne. Ovo je taj blog.
Onomad kod blogokoleginice constrictorie na poslednjem blogu o Svratištu obećala sam sebi da ću da bih predupredila svoju zaboravnost, (tzv. mamnezija) svakog 30. u mesecu kad Stefanu pada mesecdan da pošaljem nekoliko porukica na 1019.. da pomognemo Svratištu bar malo. Pa eto.. danas je trideseti, Stefan je veeeeliki dečko, napunio je 9 meseci, a ja nešto mislim da nije loše da i vas , blogodrugare, podsetim na Svratište. Nije što mislim da
U organizaciji Udruženja za javno zdravlje Srbije, 31. Januara 2010, u Beograd dolazi Dr Michel Odent.
Dr Odent je veoma poznat reformator u domenu trudnoće i porođaja. Tokom 1970-tih godina pokrenuo je u Francuskoj značajne promene u akušerstvu. Uveo je u porodilišta kućnu atmosferu, zatim mogućnost porođaja u vodi, kao i podoj u prvom satu nakon porođaja. Takođe je uveo i nefarmakološke metode za ublažavanje bola tokom porođaja.
Sredinom
Pre neki dan sam u ulozi Konzula upoznao Britanca po imenu Ken Roberts. Ken je stupio u kontakt sa našim Konzularnim odeljenjem jer je odlučio da provede sledeće 4 godine svog života obilazeći svet biciklom, a put ga je naveo u Srbiju. „Dovraga," pomislio sam u sebi, „živi primerak pravog britanskog ekscentrika". (To vam je, ako se neko slučajno pitao, eufemizam za „ludaka"). I ako imate naviku da cenite ljude po prvom utisku i vi biste ga tako posmatrali u trenutku kada se pojavio u jarko žutoj kabanici.
Svi znamo da je država sabrala sav svoj autoritet, počev od predsednika Republike, preko ministra policije, Svetog sinoda SPC-a, pa sve do gradonačelnika Palme, da bi zabranila gej paradu i sva povezana javna okupljanja u Beogradu. Svi znamo i da su vinovnici povezanih javnih okupljanja, u solidarnosti sa srpskim vlastima, odustali od svojih bogougodnih i moralnopodobnih akcija - kao što je kamenovanje policije u nadi da će time ubiti ponekog pedera (lezbejke slabo pominju). Na posletku, svi znamo i to da je par euforičnih grupa danas ipak pohapšeno u pokušaju da proslave odluku državnocrkvenih velikodostojnika. Međutim, malo ko zna da je samo jedna grupa danas uspela da održi pravi javni skup, a da je pritom ne napadnu ni državni službenici sa lisicama i pendrecima, ni paradržavni službenici sa bejzbolkama i kamenicama... Dragi moji, danas je ipak održan prajd u centru Beograda.