Juče smo izašli na stopetogodišnjicu FK Vojvodine, malo pankerica zvuka, zvuk koji definiše urbani NS. Fino se proveli, svirali gradski ska pank bendovi, pivo bilo po simboličnim cenama, a sav prihod od pića uplaćen je u humanitarne svrhe. Navijači FK Vojvodine su jedini u zemlji koji su uspeli da očiste tribinu od neonacizma, i jedini su čiju idejnu platformu ne čine neonacizam, neofašizam, neočetništvo; već više neka slobodna interpretacija anarhosocijalističkih ideja. Identifikuju se sa idealima globalne Antife. FK Vojvodina, kao i mnoge druge institucije u zemlji (da počnem od Jevrejske opštine Beograd a završim u foajeima Vlade - nedavna nasilna preprodaja hotela "Šumadija", momci u fantomkama koji uteruju prodaju, a glavni kupac, prema BIRN-u ni manje ni više nego penzionisani kadar SDB-a i otac ministra Stefanovića), pati od institucionalnog vučićitisa, iako većinu članstva kluba čine korektni ljudi.
Павле Цвејић, најмлађи политички затвореник у Србији
Ovako se pobedjuje- drugarstvo, solidarnost, zajednistvo, inventivnost, volja, briga, vrednoca, mladost i lepota celog tog zagrljaja.
Piše: Igor Mihaljević, Znaš ti zašto weblog
Poštovani građani i građanke Vojvodine,
Ako je do sada postojala razumna sumnja da “vojvođansko pitanje” dobar deo političke elite ne razume, otklonjena je govorom predsednika Pokreta slobodnih građana Sergeja Trifunovića u Novom Sadu, na protestu “1 od 5 miliona” 1. marta. Na adresu Trifunovića od tada su stigle različite reakcije javnosti, od podrške do osude, i o njima se može i mora diskutovati. Međutim, ono što je te večeri do apsurda ogoljeno – činjenica da dobar deo političkih lidera u Srbiji suštinski ne razume “vojvođansko pitanje”, više ne sme da bude predmet analize, pojašnjavanja i dijaloga. Takođe, dosta ljudi smatra da je glumčev govor bio nasilan i pun mržnje, što nije kapital kojim se zajednički ruši despot.
Pregolemo je neznanje o problemu sa kojim se svi suočavamo.
– Jednom mi je pričala kako su se sve njene dečje igre
Скоро све у животу Јунис Вејмон долазило је, ако и јесте уопште, преспоро, стизало је кад више није имало чари или смисла и увек измењено у односу на почетно прижељкивану форму.
Док је, као десетогодишња девојчица, у родном месташцу на граници између двеју Каролина, сатима вежбала клавир, маштала је о концерту у Карнеги Холу и замишљала је себе како свира Шопена, Листа, Баха -- ох, "тај Бах", њене речи, "њега сам волела!" -- али њен концерт, двадесет година доцније, током првог од неколико налета њене променљиве славе, био је све али не и концерт класичне музике.
Са својох 17 година, после кратког боравка на Музичкој школи Џулијард у Њујорку, пријавила се на Институт за музику Куртис у Филаделфији с намером да студира клавир, али је била одбијена, да би јој после више од пола века тај исти Инситут доделио почасну диплому, док је Нина -- тад је већ одавно била Нина -- била на самрти.
Bio je jedan lik ovde, jedna jako jako drago osoba, nekakva Jugoslava, mislim da je bio nik Yugaya. To je jedna superdraga žena, ošla iz nekakve Bačke, po belom svetu pa se skrasila po Pešti nekakvoj. Super je drag jedan lik. Uglavnom smorila se ovde po blogu i ne javlja se više.
Pošto sam već preuzeo na sebe blogersku 988 službu obaveštenja, što da ne nastavim u istom ritmu. Vaj d fak not, što bi rekla Dubravka Filipovski.