Društvo| Literatura| Ljudska prava| Moj grad| Život

ZOVEM SE BELLA - 1. deo priče

Dragan Jakovljević. RSS / 25.02.2019. u 12:55

Ladolež na mojoj nevelikoj terasi okrenutoj ulici, tih je dana veoma brzo osvajao naš zajednički životni prostor i štitio ga od prolaznika, koliko je mogao. Gotovo svakoga jutra, na terasi bih zaticao mnoštvo novih, širokih listova, koji su je za svega par nedelja pretvorili u iznenađujuće bujni, zeleni paravan. Tako sam mogao da provodim vreme na terasi, a da to sa druge strane niko ne primeti. Ili gotovo niko.

– Komšija, da li ste to vi? – čuo sam u jednom trenutku glas gospođe Juhas, čiji su prozori takođe bili okrenuti ulici.

Nasmejao sam se i odgovorio joj potvrdno, posle čega mi je ispričala kratku anegdotu o tome kako je svojoj komšinici, prethodnoj vlasnici mog stana, sa istog tog prozora ispričala neke veoma poverljive detalje iz svog života i na kraju shvatila da na terasi, ispod ladoleža, sedi neko drugi, njoj potpuno nepoznat.

– Ni danas ne znam ko je tada sedeo ispod ladoleža… Nikada nisam imala hrabrosti da komšinicu upitam bilo šta o tome. Sećam se da sam vrisnula kada sam shvatila da to nije ona i brzo zatvorila prozor. Posle sam danima brinula… – rekla je, uzdahnuvši, a onda se od srca nasmejala. Dobacila je kako nekome u njenim godinama to više i nije tako važno i pogledala me kao da ima nešto važno da mi saopšti.

– Nego, volela bih da skoknete do mene, da probate biršalmašajt. Znam da volite taj kolač, rekli ste mi to jednom.

Gospođa Juhas je imala odlično pamćenje. O čemu god da smo razgovarali, njena sećanja su bila veoma živa i često sezala daleko u prošlost. Govorila je kako nije tipična Budimpeštanka i kako se od naših sugrađana razlikuje po tome što ne izbegava svoje komšije, što sa njima nikada ne razgovara stojeći iza metalne rešetke na vratima i što zna da poziv na kafu nema toliko dodirnih tačaka sa obožavanjem samog napitka, koliko sa potrebom za razgovorom. Verovala je da je te osobine genetski nasledila, mada nije uspela da sazna poreklo svog devojačkog prezimena, prilično retkog u Mađarskoj. Jednom mi je rekla da veruje kako osim jevrejske i mađarske, u njenim venama ima i srpske krvi. Kao dete se sa roditeljima iz rodnog Sombora preselila u Budimpeštu, ali srpski jezik nije zaboravila.

Od smrti svog supruga, geometra, gospođa Juhas je živela sama, s tim što su u večernjim časovima do mene ponekad dopirali delovi razgovora koje je vodila sa sinom. On i njegova supruga su se nekoliko godina ranije preselili u Sentandreju, severno od Budimpešte. Sledili su tada aktuelni trend i sebi priuštili mirniji način života izvan velikog grada, ako ne računamo saobraćajna zagušenja pred početak i po završetku radnog vremena, na koja je osuđen svako ko živi na periferiji, a poslovno je vezan za velegrad.

Premda prijatna i duželjubiva, gospođa Juhas nije često primala goste, niti je vodila intenzivan društveni život. Ja sam u njen stan ulazio svega dva ili tri puta godišnje, a ostale komšije ni toliko. Viđali smo se najčešće kada bi me zamolila da joj prenesem o čemu se govorilo na sednicama kućnog saveta, koje nije volela. Maratonski duge skupove stanara naše zgrade smatrala je gubljenjem vremena i prilikama za mudrovanja onih koji drugde nisu uspeli da pokažu svoju mudrost.

Toga dana me je još s vrata zapahnuo miris dunja i biršalmašajta, tradicionalnog mađarskog voćnog kolača u vidu želea, koji Vojvođani zovu i kitnikez. Prepoznavši moje oduševljenje, gospođa Juhas mi je odmah odala tajnu:

– Ništa komplikovano, ali se naoružajte strpljenjem… Skuvate dobro dunje, ispasirate ih, pa im dodate šećer, a onda i malo oraha. I tako… sve traje oko dva sata. Najbolji biršalmašajt je onaj koji potom odstoji dva dana, da znate – govorila je i netremice pratila moje reakcije. Prilagođavala je visinu, pa i boju svog glasa izrazima mog lica.

– Treba da znate da je Marija Terezija prosto obožavala biršalmašajt! – ponosno je prokomentarisala moj prvi zalogaj.

Ali, u ponašanju ove ljubazne žene, sada je bilo i nečega što u ranijim prilikama nisam mogao da uočim. U njenom glasu i pokretima bio je vidljiv napor da prikrije svoje blago nestrpljenje. Sve vreme sam imao utisak da je iščekivala da se dogodi nešto važno ili da nam se, možda, tog popodneva prodruži još neko.

– Ah, da… – počela je, s primetnom nelagodom u glasu. – Nisam vam rekla da mi je u gostima jedna stara prijateljica. Ona je, znate, iz naših krajeva – rekla je, ne spuštajući glas na kraju rečenice, pa sam imao utisak da želi još nešto da mi kaže. Ali, tada je prestala da govori i značajno me pogledala.

Budimpešta je od početka devedesetih godina do danas bila i ostala usputna stanica za iseljenike koji svoje postojbine na Balkanu menjuju za neke nove domovine na zapadu i severu Evrope. Ali, mnogi novi seobnici su se nastanjivali i tu, na peštanskoj i budimskoj obali Dunava. Zato me informacija gospođe Juhas nije iznenadila, ali mi je bilo drago da ima i prijatelje iz Srbije, koji žive u Mađarskoj.

– Ona ne živi ovde – ispravila me je. – Živela je u Budimpešti davno, kraće vreme, ali ipak dovoljno dugo da se među nama rodi veliko prijateljstvo. Takoreći, za ceo život.

Ućutala je i zamišljeno pogledala kroz prozor. Prolećni vetar duvao je prilično snažno i na trenutke donosio lepršave krajeve mog ladoleža i do njenog prozora. Vešto je uhvatila jedan krajičak i oduševljeno ga pričvrstila za sims ispod svog prozora.

– Aha, sada je i moj! Nadam se da se ne ljutite… Moja gošća i ja smo upravo jutros razgovarale o tome kako bi bilo lepo da se ladolež razgrana i do mog prozora. I, evo, kao da nas je čuo – rekla je i oboje se nasmejasmo.

U tom trenutku, sa interfona se oglasio signal, koji nam je dao do znanja da je neko ušao u zgradu uz pomoć šifre moje komšinice i da će, po svemu sudeći, za nekoliko trenutaka biti u stanu.

– To mora da je moja prijateljica. Biće mi drago da je upoznate – rekla je zadovoljno i požurila prema ulaznim vratima.

Do mene je ubrzo počeo da dopire razgovor dve žene. Gošća je bila zadihana i, sudeći po glasu, nije mogla biti mnogo mlađa od moje komšinice, koja je tog proleća navršila osamdeset dve.

– A ovo je, dakle, naš komšija! – trgoh se kada mi se gošća, ulazeći u sobu, obratila veselim glasom dok sam joj još bio okrenut leđima. 

Taj susret bio je od onih koji nam se najpre učine sasvim slučajnim i ostanu takvi sve dok se ne ispostavi da su nam se zapravo već dogodili, u ovoj ili nekoj drugoj ravni. I kada prođu, takvi susreti uvek vrebaju trenutak da nam se ponovo dogode. Sada znam da ovaj nije mogao biti slučajan.

– Bela, drago mi je – rekla je. – Marika mi je ponešto pričala o vama. Novinar, ako sam dobro shvatila?

Njenu informaciju sam potvrdio nevoljno, jer je izgovaranje zanimanja kojim sam se i tada bavio, kod mnogih mojih novih poznanika već na početku rađalo sumnju, koja je opet, donosila oprez u daljoj komunikaciji. Osim tradicionalne sumnjičavosti prema novinarima, prosečnog stanovnika ovog dela Evrope su još opreznijim činile vesti o burnim događajima na Balkanu, početkom tih devedesetih godina. Mađarska je u to vreme već izlazila iz komunističke ere i uveliko hvatala korak sa Zapadom, ali uzdržanost njenih stanovnika prema svakome ko bi mogao da bude potencijalni prenosilac bilo kakvih vesti o njima, nije nestajala. Njihov oprez u komunikaciji sa nepoznatim osobama, pogotovo sa strancima, uočljiv je i danas, premda je nešto manji nego tih godina. U ovom slučaju, izvesno olakšanje video sam u činjenici da moja nova poznanica nije iz Mađarske i da, možda, iz tog razloga na novinarsku profesiju gleda sa barem malo više simpatija nego moji budimpeštanski sugrađani.

Već posle nekoliko razmenjenih rečenica, shvatio sam da gošću gospođe Juhas od nekud poznajem. Činilo mi se da je njeno prisustvo u mom životu bilo često i da smo negde već razgovarali, ne jednom. Imala je gospodstveno držanje i vrlo pažljivo se izražavala. Govorila je polako i kao da je pri tom merila svaku reč koju upućuje svom sagovorniku. Kao da je naslutila o čemu razmišljam, u jednom trenutku me je kroz smešak upitala:

– A zašto vi tako malo govorite? Mislila sam da su novinari mnogo govorljiviji.

Tada sam shvatio da sam, ponet razmišljanjem o tome odakle poznajem ovu gospođu, njoj samoj verovatno izgledao čudno. Nisam mogao da joj ne priznam svoju dilemu.

– Ah, tačno sam znala da ćete me to pitati – nasmejala se. – Verovatno vam ličim na jednu našu glumicu. Sada sam već zaboravila kako se zove, ali znam da joj je ime neobično. Da li sam u pravu?

Priznao sam da smo pomislili na istu osobu.

– Razumem vas, dragi mladiću. Niste jedini koji je primetio da ličimo ali, verujte, to je puka slučajnost. Ona i ja nismo rod, mada bih volela da u familiji imam neku slavnu ili barem poznatu ličnost. Možda bi i ovaj moj život uz nju bio barem malo lakši.

Vođen novinarskom radoznalošću, zaustio sam da je upitam zašto misli da joj je život težak, ali sam u poslednjem trenutku odustao od te pomisli. Bojao sam se da je prerano za takva pitanja i da bi, možda, naša dalja komunikacija time bila prekinuta.

Trenutak tišine prekinulo je zveckanje šoljica za kafu, koje je upravo donosila gospođa Juhas.

– Bela, bilo bi dobro da sada proveriš da li su ti sva dokumenta tu, jer vožnja tramvajem u Pešti može da donese i neprijatnosti u vidu ispražnjene tašne. Imam ogromno iskustvo sa lepljivim prstima nekih nevaljalaca.

Njena gošća se brecnula i odmah počela da vadi iz svoje tašne dokument po dokument. Raširila ih je po stolu i nabrajala, kao da ih proziva:

– Pasoš, lična karta, bakovna kartica, zdravstvena knjižica, penzionerska kartica… Evo, čak je članska karta iz Narodne biblioteke Srbije tu, za svaki slučaj. Vreme je takvo da nikada ne znate ko će kada da vas pozove i upita za neki podatak. Neki me prekorevaju što nosim sve ovo sa sobom, ali ja sam takva… Volim da imam sve pri ruci – rekla je i, namigujući, pohvalila se da je gospođa Juhas samo zbog nje kupila džezvu za tursku kafu, jer zna da ona samo nju pije.   

– Sve je tu, ali… gde li mi je novčanik? – upitala se poluglasno, dok je pretraživala sadržaj svoje tašne.

Na to je gospođa Juhas gotovo dotrčala iz kuhinje, rekavši kako ne može da veruje da je njena gošća bila toliko neoprezna u tramvaju.

– Barem tri puta sam te jutros upozorila da su krađe u Budimpešti vrlo česte, ali izgleda da ti ne želiš da prihvatiš da ovo nije onaj grad koji pamtiš iz svojih studentskih dana – rekla je prekornim tonom moja komšinica i, više za sebe, dodala kako su ljudi u Budimpešti postali veoma sebični i koristoljubivi.

U potrazi za novčanikom, u jednom trenutku su obe otišle do pretsoblja i ostavile me samog, sa dokumentima gospođe Bele, koji su i dalje ležali rašireni po stolnjaku. Neke od fotografija na njima bile su iz njenih mlađih dana i govorile ne samo o lepoti svoje vlasnice, već i o njenom otmenom držanju i osobenom stilu.

Iako mi nije bila namera da zavirujem u podatke iz njenih dokumenata, vizuelno je, ipak, lako bila uočljiva jedna značajna razlika: ispod fotografija ove žene, u svaki od njenih dokumenata je bilo upisano različito ime i prezume, a samo na jednom papiru, i to već pohabanom, stajalo je ime koje je izgovorila prilikom našeg upoznavanja. Jedno od nekoliko njenih imena, bilo je tipično srpsko.

Iz hodnika su se ubrzo začuli uzdasi olakšanja.

– Hvala bogu, tu je! – rekla je zadovoljno gospođa Bela i objasnila da joj je novčanik zapao iza ormarića u hodniku, dok je skidala kaput.

Uozbiljila se u trenutku kada joj je pogled pao na dokumenta koja sam, hteo to ili ne, morao da vidim, jer sam sve vreme sedeo ispred njih. Dok ih je sakupljala i vraćala u svoju tašnu, ruke su joj pomalo drhtale, kao i glas, dok se izvinjavala. Zatvorila je tašnu, spustila je na krilo i nastavila čvrsto da je drži obema rukama, iako, koliko sam shvatio, toga dana više nije nameravala nikuda da ide. U njenom pogledu prepoznao sam zabrinutost.

Verovatno osetivši da se dešava nešto neobično, gospođa Juhas je započela priču o svom pokojnom suprugu, geometru, i navodila zanimljivosti sa kojima su se zajedno susretali, dok su, vođeni njegovim poslom, putovali po Mađarskoj.

Moje misli su, međutim, bile usmerene samo u jednom pravcu. Po glavi mi je kolalo pitanje na koje nisam nalazio odgovor: ko je žena koja upravo sedi pored mene i koja, kao ni ja, očigledno ne sluša priču naše domaćice? Krajičkom oka sam video kako, na trenutke, pažljivo posmatra izraze mog lica. Ja sam se za to vreme, koliko sam god mogao, trudio da odam utisak pažljivog slušaoca gospođe Juhas, ali sam i sam sumnjao da u tome imam uspeha.

Imena koja sam samo na trenutak video u gošćinim dokumentima nisam zapamtio, ali mi je za oko zapalo to što među njima nije bilo nikakvih sličnosti. Bio sam siguram da ovde nije reč samo o promenama prezimena udajom, čak i da je gospođa Bela iza sebe imala i nekoliko brakova.

Iskoristio sam trenutak kada je moja komšinica napravila pauzu u prepričavanju događaja iz radnog veka svog supruga i rekao kako je vreme da ih napustim, zbog obaveza oko uređivanja narednog broja novina. Na tu reč, lice gospođa Bele je reagovalo nesvesnim, jedva neprimetnim trzajem, a potom je brzo skrenula pogled, dok je govorila o mogućem novom susretu. Ispratila me je gospođa Juhas, dok je se njena gošća primakla prozoru i gledala nekud, u pravcu Gelertovog brda i Citadele.

Misterija oko identiteta žene sa kojom sam se upoznao proganjala me je i narednog dana. Sudeći po tome što sam na stolu gospođe Juhas, verovatno, imao uvid u lažni identitet njene prijateljice, počeo sam da sumnjam u sve što sam od nje toga dana čuo. Ni sam ne znajući zašto to radim, uključio sam kompjuter i na internet pretraživaču ukucao ime glumice koju smo prethodnog dana spominjali. Na jednom mestu, kratko je pisalo je da je uoči Drugog svetskog rata godinu dana boravila na usavršavanju u Budimpešti, baš kao i gospođa Bela.

Odmah sam pozvao Anet, koja je neko vreme radila kao dramaturg u peštanskom Nacionalnom pozorištu i upitao je da li je i kako moguće saznati ko je u tom teatru, u godinama pred rat, boravio na usavršavanju.

– Naravno da je moguće. Tamo se sve zapisuje i brižljivo čuva – rekla je Anet i uputila me na pozorišnog arhivara, Janoša, koji me je primio još istoga dana.

– Hm, vi novinari… Koga sad proganjate? – rekao je i pogledao me radoznalo, smeškajući se.

Nije bilo lako objasniti da njegova pretpostavka, inače sasvim logična, u ovom slučaju nije tačna i da su me do njega doveli sasvim drugi razlozi, koje ni sebi samom nisam umeo da objasnim.

– Dobro, nije ni važno. Ništa što je ovde zapisano nije tajna, ali će vam biti potrebno mnogo strpljenja. Znate, to ipak nije bilo juče… – rekao je posle mog desetominutnog pokušaja da objasnim motive zbog kojih sam tu, i uputio se nekud.

Vratio se posle dvadesetak minuta, sa naramkom požutelih i prašnjavih svezaka, rekavši kroz smešak da ovo radi samo zbog Anet i namignuo mi. Zatim ih je jednu po jednu otvarao i pretraživao rubrike, prelazeći kažiprstom preko datuma, naziva predstava i imena reditelja.

– Aha, evo! Ovde su gostujući glumci i studenti! – gotovo da je uzviknuo. Ali, kada me je upitao čije ime zapravo tražimo, nastupio je potpuni tajac.

– Zar je moguće da smo ovo uzalud radili? Vi, dakle, ne znate ime i prezime osobe koju tražite? Ovo od Anet zaista nisam očekivao! – bio je zaprepašćen.

I zaista, ja zapravo i nisam znao odakle treba krenuti u ovoj potrazi. Jedino što mi je padalo na pamet, bilo je ime glumice na koju je gošća gospođe Juhas ličila.

– Da li ste sigurni da se tako zove? – pogledao me je nepoverljivo Janoš, ali je i pored moje nesigurnosti da je baš to pravi put, pristao da u pozorišnim sveskama potraži ime koje sam mu rekao.

Posle petnaestak minuta listanja, lupio je dlanovima sa kojih je na sve strane poletela prašina i ravnodušno rekao kako tog imena kod njih nema. Onda se malo zamislio i rekao:

– Ali, zašto smo tražili ovo ime, kada ste mi na početku spomenuli neku gospođu Belu? – upitao je i, ne čekajući odgovor, koji bi sasvim sigurno i sada bio komplikovan, ponovo zaronio u prašnjavu pozorišnu arhivu.

– Mislim da sada imamo više sreće – rekao je u jednom trenutku i pokazao mi polje sa imenom Bella Rohel Frajnd.

– Ovde piše da je glumica sa tim imenom bila na usavršavanju kod nas uoči rata, ali imajte u vidu da se zgrada Nacionalnog pozorišta tada nalazila na današnjem Trgu Lujze Blahe (Blaha Lujza tér) – rekao je arhivar i ispričao mi priču koja mi je od ranije bila poznata: statika stare pozorišne zgrade bila je dovedena u pitanje prilikom gradnje peštanskog metroa, u vreme socijalizma, pa je zbog toga morala da bude srušena, a pozorište premešteno na drugu lokaciju.

Janoš je ubrzo pronašao i dve fotografije iz predstava u kojima je glumila Bela Rohel Frajnd i na jednoj odmah prepoznao njenog partnera na sceni.

– Hej, pa ovo je Zoltan Kovač – obradovao se. – Da, on je tih godina u pozorište stigao kao glumačka nada, ali je nažalost imao jedan veliki problem: mucao je kad god bi imao tremu, što je za glumce pogubno. Kada je shvatio da će mu to biti nepremostiva prepreka u karijeri, zaposlio se ovde, u našoj pozorišnoj arhivi. Jedno vreme smo radili zajedno, a pre desetak godina je otišao u penziju. E, dragi naš Zoli Bači… Nažalost, već tri godine je na onom svetu.

Pri povratku u stan, na zajedničkoj terasi sam zatekao gospođu Juhas. Zalivala je cveće, ali je izgledala veoma zabrinuto. Zapravo, činilo se da cveće i nije bilo pravi razlog njenog boravka pred mojim vratima.

– Dobro je da sam vas srela – rekla je glasom koji je odavao nespokojstvo. – Iskrena da budem, čekala sam kada ćete naići. Reč je o Beli… Prilično je uznemirena, jer je po njenom mišljenju sve izgledalo kao da je namerno želela da vas obmane. A nije, verujte. Evo, ja sam svedok da je imala najbolju nameru.

Odglumio sam kako ne znam o čemu je reč i kako nisam primetio nikakav pokušaj obmane, nesporazum ili bilo šta slično. To je moju komšinicu donekle umirilo, ali još uvek nije izgledala smireno. Rekao sam da bi mi bilo drago da me predveče posete i da bih voleo da na taj način dam do znanja gospođi Beli da je sve u najboljem redu i da se ništa neprijatno nije dogodilo.

– Divno, i ja mislim da je tako najbolje. Preneću Beli vaš poziv i sigurna sam da će joj biti drago – obradovala se gospođa Juhas, a onda dodala:

– Samo… Ja bih pre toga želela nasamo sa vama da prozborim koju reč. Znate, sve je to vrlo osetljivo i možda će vas neke pojedinosti, koje treba da znate, iznenaditi. Zato mislim da je uputnije da vam ih ja ispričam.

 (Kraj 1. dela. Nastavak u objavi iza ove.) 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana