Postoji interesantna teorija po kojoj uzroke nerazumevanja koje postoji između, na primer, Engleza i Iraca (kad smo već kod toga, verovatno i mnogih drugih) ne bi trebalo isključivo tražiti u, ne znam, njihovoj teškoj međusobnoj istoriji, već, a ako ne i pre, i u njihovom različitom doživljaju vremena. Ili između Nemaca i Slovena, na primer, ili Francuza i Italijana. Po nekima, čak bi se dobar deo uzroka mnogih viševekovnih sukoba i nesporazuma mogao delom svesti upravo na to - na drugačije otkucaje časovnika različitih naroda i država.
Da, u pravu je mladi Draško Stanivuković: "Banja Luka će biti grad u kojem ćete napredovati bez članske karte!"
Balkanski domino efekat smenjivanja lokalnih autokrata i nacionalista juče se nastavio i u Bosni i Hercegovini.
Nakon smene Gruevskog u Makedoniji, Djukanovića u Crnoj Gori, Tačija na Kosovu, evo i Dodik je pao u Banja Luci.
Ni Izetbegović nije prošao bolje, izgubivši u bosanskoj prestonici i tešeći se floskulom: "Izgubili smo
Одустао сам од једног текста нашавши (наравно) много бољи А. Јовичића о истој теми; од другог, о једном бесмислу, такође сам одустао јер би било – бесмислено... а онда је свеукупни апсурд добио нову димензију:
EDIT: Да ставим овде и рестл необјављеног блога – молим
Koleginice Tanja Šuković i Snežana Rakonjac, novinarke crnogorskog Javnog medijskog servisa, autorke su dokumentarnog filma "Svjedok Božje ljubavi" u trajanju od 27 minuta i 56 sekundi.
Prva 2 minuta i poslednjih 5-6 minuta ovog dokumentarnog filma, sastavljenog od javnih nastupa Amfilohija Radovića, čas su anatomije brutalnog moralnog i duhovnog posrtanja Srpske pravoslavne crkve.
Kada jedan od visoko pozicioniranih sveštenika ove crkve javno rehabilituje ratne zločince formata Draže Mihailovića, Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, i pri tom kune i proklinje
Ma koliko bio kritičan prema jednom političaru poput Zorana Milanovića, koji me je više puta razočarao svojim politikantskim i kontradiktornim potezima i izjavama, moram priznati da je nakon njegovog izbora za predsednika Hrvatske nešto krenulo na bolje, barem kada su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi.
Njegovo jučerašnje obraćanje u ličkom selu Grubori, gde su ratni zločinci iz redova specijalne hrvatske policije pobili 6 starih osoba 1995. godine, i to 3 sedmice
Zamislite ovako: sedite u svom dvorištu, pijete kafu i ćaskate sa komšijama i onda toliko jeziv smrad koji se širi naseljem - po ko zna koji put za više od deceniju - učini da se pokupite unutra, zatvorite prozore i zaboravite da imate dvorište jer ionako ne možete da ga koristite.
Da, bilo bi to ok da je samo jednom. Desi se. No, kada je smrad višegodišnji, čak višedecenijski i gotovo svakodnevan, onda uradite ono što su uradili ljudi iz jednog zrenjaninskog naselja, njih nekolicina: ustanete od stola, uzmete svoje smeće iz kante i odete da ga ‘itnete preko ograde kafilerije. Vi nama vaše, mi vama naše.
U subotu, 1. 8. 2020. Boris Milošević je objavom na svom FACEBOOK profilu, pod naslovom "Priča jednog Srbina iz Hrvatske", obrazložio