Полиморфизам "дан мрмота" алегорије је посластица, мисаона, инстинктивна и егзистенцијална.
Добро, сваки полиморфизам је помало и по својој природи self-referential, пошто ми у другима и другоме, па себи, тражимо инспирацију, простор за позајмљивање и крађу, поклањање и поклоне.
Иако мени механика алегорије највероватније не иде много даље од филма "Groundhog Day", тј не сећам се, претпостављам да сви алегорију, тј "алегорију", осетимо по први пут као обавезно одело убрзо после рођења, и за живота нас она ретко напушта. Тачније, пре би се рекло да нам се она полако увлачи у кости и постаје део костура.
Да је свет праведнији било би интересантно посматрати како се алегорисјки шум помера у једну или другу страну, обојен на један или други начин, од културе до културе и од времена до времена.
Raskrsnica. Verovatno je oko 35 stepeni Celzijusa. U hladu. A ovde na trotoaru već..! Koračam planirajući svaki korak. Omamljuju vrućina, izduvni gasovi saobraćajnog Perpetuum-mobille-a, asfalt naparfemisan raskuvanom smolom, pa i diskretan udar znoja koji dotiče ispod pazuha nekih prolaznika u sintetičkim košuljama... Gledam da se s nekim ne sudarim, jer svi žure instinktivno bežeći od vreline. Automobili odasvud pritiču, koče, bučno dodaju gas...
Sve kao
da skratim temu i kažem - zato što nije nadideološka. zato što je frihendična*.
Eto, priznajem da volim da trebim grašak. Nije da to ima ma kakve veze sa nastavkom priče, ali, pošto ista nekako mora da počne, neka joj ovo moje ničim izazvano priznanje bude taj neki početak. I tako nemam baš sasvim jasnu predstavu kuda će ovo pričanje da me odvede, tako da se ispostavlja da i nije naročito bitno koja će rečenica da stoji prva u nizu.
Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi.
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.
Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas.
To drvo je nase skloniste.
Poljupci.
Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.
Sve