Ja sam "Zvezdaš" i baš me briga za "Partizan". No, trenutna previranja u tom klubu zanimljiva su jer zorno govore o jadnom stanju u našem fudbalu.

To stanje je proizvod jednog jako organizovanoga nereda.Zaklučak zvuči protivrečno, ali samo prividno. Ako kažemo "organizovanog" onda bi to upućivalo ka redu, a ako kažemo "nered", što će nam onda ono što prema negaciji toga vodi. 

No vratimo se "grobarima"..Na njihovom sajtu danas je objavljeno sledeće saopštenje:

Upravni odbor FK „Partizan“ na današnjoj sednici razrešio je Aleksandra Stanojevića dužnosti Trenera I tima.

U ponedeljak, 9.januara, smo u Ambasadi "zvanično" pozdravili novu, olimpijsku, 2012. godinu i istovremeno obeležili 200 dana do početka Olimpijskih igara u Londonu.

Zajedno sa prijateljima iz naših partnerskih organizacija, Žarkom Paspaljem, potpredsednikom Olimpijskog komiteta Srbije, i Zoranom Mićovićem, predsednikom Paraolimpijskog komiteta Srbije, podigao sam zastavu Igara na jarbol ispred zgrade Ambasade. Na simboličan način smo pokazali da delimo velika očekivanja od godine koja je pred nama.

"A few light taps upon the pane made him turn to the window. It had begun to snow again. He watched sleepily the flakes, silver and dark, falling obliquely against the lamplight. The time had come for him to set out on his journey westward. Yes, the newspapers were right: snow was general all over Ireland.

Kada sam kao petnaestogodišnjak dobio svoj prvi poziv za omladinsku vaterpolo reprezentaciju SFRJ bio sam šokiran taman kao da mi je uručen poziv za vojsku. Radilo se o selekciji igrača do 18 god. 

Odmah da pojasnim, nisam ja bio nikakav vaterpolo vunderkind, već je (kako se to kasnije ispostavilo) u pitanju bio jedan mješoviti, eksperimentalni sastav, oformljen više da bi se uz nekolicinu standardnih omladinskih reprezetativaca probali i neki novi mlađi igrači, nego da se ganja sam rezultat na turniru 6 nacija povodom kojeg je i bilo to okupljanje.

Ovaj tekst par godina čeka povod...
I trebalo je da započne sa
Naš* najbolji košarkaš ikada... (*exSFRJ)
Ali povrede su ga omele da to bude očigledno jasno i pučini jednoj grdnoj
(nešto slično se desilo i ove godine sa sezonom Novaka Đokovića, koja je najuspešnija ikada, ali o tome uskoro).
Ukusi su različiti. Moj omiljeni (domaći) košarkaš je Divac (je l' moguće da nisam o njemu ništa pisao? Auu!).
Omiljeni u exSFRJ je verovatno Kukoč, omiljeni u Srba su Bodiroga ("Bog") i Đorđević ("Sale Nacionale"), najveći respekt je prema Draženu...
Ne znam da li ću ovim tekstom uopšte pokušati da ubedim nekoga da je Stojaković najbolji, ustvari ne znam ni o čemu će konkretno biti tekst (:P),
kucam uživo (typoes included) kako mi šta padne na pamet (uz autocenzuru da se ne rasplinem mnogo).

The Red Star Rugby League senior squad marked the end of the woeful 2011 season with a festive reception at Belgrade's Little Bay Restaurant on 20th December. All players were presented with certificates for their personal contributions to the past season, while special awards went to the players recognised as having excelled on the pitch during 2011.

Tekst na srpskom možete pročitati u nastavku

The Serbian Cricket Federation held its annual awards ceremony on Friday evening in the Hyatt Regency Hotel in Belgrade. The event was attended by representatives of the British and Pakistani Embassies, respectively, plus the Sports Association of Serbia and EuroSport, amongst others.

The chairman of the Serbian Cricket Federation, Haris Dajc, thanked the assembled guests for their continued support throughout 2011, whilst emphasizing how such assistance was bringing Serbian cricket ever closer to affiliate membership of the ICC-Europe (International Cricket Council-Europe).

Jako davno su se dogodili moji prvi susreti sa Crvenim Morem i njih se sada sećam samo kada dobrano začeprkam po svojim fijokama u mozgu.

Pre neki dan sam nabasala na tekst nekoga ko je sve to doživeo po prvi put i momentalno me vratio  to vreme. Autor, na žalost ne želi da mu se ime spomene (iz meni totalno nepoznatih razloga - ali poštujem). Objavljen je na web site-u hrvatskog časopisa Scuba Life i uredništo mi je dalo dozvolu da ga u celosti prenesem vama.  Dakle, ovako je on doživeo Crveno More:

U iščekivanju Sirene, deo III

„Pa neću da plivam, ovaj, plivaće deca. Ja sam… Ja volim da plivam, al’ nije takav protokol. Mi smo se malo, naravno… Ja bih rado… Ne treba… Šta, ja, znači, ja uskačem… Vidi, kažu, vidi ga onaj, sam. Ministarka neće da skoči.