Prvo, Čestobrodica je prelepa pod snegom. Grane su zaleđene, kuće su lepe i nema ih mnogo, kad se spustiš u Zaječar, nešto ti lepo, baš.
Onda neki hotel, mali i sa sobama ko za decu. Pa kafana Beba (valjda) i srneći gulaš, pojela više tanjira toga nešto je pristojno reći, na ovu glad u zemlji Srbiji, i maniju držanja dijeta u svetu
Pa pozorište, promocija, hladna scena, ledena sala, ljudi sede u kaputima meni skoro suze na oči kada su počeli da aplaudiraju pošto me je neko predstavio kao ćerku... Nemaš šta da im pričaš, uopšte. Šta god kažeš i lepo je i dobro i sve super - i suvišno. Svečano je i tužno i drago, bem li ga šta me sve tamo spopade.
Nisam otišla da sretnem jednog čoveka (moram da ga zovem hitno) za kojega mi je Bata Zrile rek'o da mora svašta da mi pokaže i ispriča. Bata Zrile je bio drug najboljeg druga mog tate i on radi kao neki električar u pozorištu. Kada sam poslednji put bila u Zaječaru '97, vozila dvoje drugara s klase koji su tamo igrali i živeli i nismo umeli da potrefimo put pa smo putovali bar dva sata duže nego što je normalno i slušali u kolima Cacteau Twins, tada smo pili Four Roses (mnogo)
i Bata Zrile je predložio da se moj finiji auto ne aka po rupama, pa smo se vozili njegovim kombijem kakav više ne postoji nigde, s jednim točkom napred i dva nazad - ja sam vozila i bilo je veoma veselo.
Ovaj put ne, sad sam mislila da ću biti ozbiljna i "odraditi" stvar, "ispoštovati" dogovor i tako dalje. Đavola. Upravnik pozorišta nas je posle promocije odveo u kafanu - lele, kakva kafana - sa pevanjem i pucanjem. Do 23h sam mislila da ću ostati pristojnosedeća kako je i red u mojim godinama, al jok. Prešla s koka kole na Grant's. Igrala na stolovima, skočila na šank posle i tako... Đez cigu ligu, đez cigu ligu, cigu ligu - đez! Ostavila dobar utisak, sve u svemu i sad ću kad god bude prilike da idem u taj grad.
Nema šanse da propustim ovu lepotu s proleća, a i kako da ne čujem sve te priče onih ljudi što su sedeli u kaputima u hladnoj sali. Falilo je i knjiga - nikad nisam više poklonila ni prodala, nikad se vratila s praznom torbom, nikad nisam zanoćila posle neke promocije - uvek žurim, jedva čekam da pobegnem (osim kad sam u Niš, al to je drugo, tamo mi društvo)
Ustvari, uopšte nemam šta da kažem, samo delim zadovoljstvo s vama. Ako može ja bih živela samo od promocija knjiga, bude naporno al sve je naporno, a te promocije su super jer mire ljude. Mnogi drugi posao ih svađa, i ništa dobro iz toga