Ovih dana novine i internet su puni naslova „Seks kod Arene“ i „Omladinka DS ne zna da recituje“. Ljudi smo, nasmejali smo se, protračarili... Naizgled, ništa sporno.
S tim u vezi, pada mi na pamet jedna, dosta realna, pernata priča o kokoškama i kljucanju. Od trideset besprekorno belih kokošaka na farmi, dvadeset devet su skroz i sasvim bele, a jedna ima crni beleg na temenu. Najviša od svih kokošaka to primećuje, i to je razdražuje, i malo-malo pa je kljucne u glavu. To vide ostale kokoške, pa i one počeše da kljucaju obeleženu kokošku...
Neke su kljucale zato što ne vole različitost, a druge iz puke radosti što one nemaju beleg. Kljucale su dok je nisu ubile. Nekoliko nedelja kasnije jednoj, ne baš najpametnijoj kokoški učini se da najviša od svih kokošaka ima beleg, pa poče da je kljuca. Naravno, ostale kokoške po automatizmu prihvatiše. Kljucale su je dok je nisu ubile.
Za razliku od pernatih agresivaca, ljudi su kao malo blaži, ili ne prihvataju različitost, ili joj se smeju. U situacijama kada se neko iznenada zbog nekog zapleta nađe u glupoj situaciji, baš kao što su naše dve junakinje s početka teksta imale privilegiju, kad se neko oklizne na koru od banane ili se zbuni na pokretnim stepenicama, ljudska reakcija je smeh.
Psiholozi kažu da se smejemo ljudima koji se samoobeleže tim iznenadnim padovima, prosipanjima kafe ili kad se neko zbuni iz iskonskog osećaja olakšanja: „Ovaj je slabiji od mene i ne ugrožava me“. A to iskonsko može da se prevede i kao: „Baš mi je milo što ja nisam u takvoj situaciji“. Setite se kako gledamo sportske nezgode ili skrivenu kameru...
Uvek je gledamo duže nego što smo planirali i smejemo se više nego što smo očekivali, kao da niko od nas nikad nije zgazio u baru ili mu se ptica s neba potpisala na sakou.
Nedavni slučaj devojke koja je imala seks na javnom mestu (momak se ne spominje, jer u istim uslovima devojka je kurva, a mladić dobija titulu jebača) i mlade recitatorke koja se prvo zbunila, pa okliznula i pala na uglačane pločice, nešto su promenili u tom opisu da smo mi „malo blaži od kokošaka i da okrećemo na šalu i smeh“. Jutjub, Fejsbuk i ostale čari interneta doprineli su da dva potpuno bezazlena gafa postanu najgledaniji klipovi i teme o kojima se najviše diskutuje.
Za samo nekoliko dana nevino smejanje tuđoj trapavosti i nezgodnoj situaciji prešlo je u masovno besomučno kljucanje već osuđenih žrtvi. Zarad sopstvene zabave, svakim klikom miša i poslatim linkom dajemo doprinos kamenovanju psihe i društvenog života osuđenih. Radujemo se što nismo mi ti koji smo uhvaćeni sa spuštenim gaćama, milo nam je što mi nismo zaboravili tekst i srećni smo što se nismo okliznuli na najbitnijem događaju u životu.
Toliko smo licemerni u radosnom „lajkovanju“ „seksa kod Arene“ i „DS omladina recituje“ kao da niko od nas nikad u životu nije prosuo kafu, ogrebao auto ili se smandrljao niz stepenice. Ili, ne daj bože, imao seks u haustoru zgrade. U toj lavini „vidi kako je ispala glupa u društvu (a nisam ja)“ svi se ponašaju kao da nisu oni inicijatori, ali, eto, prenose.Nešto kao tihi prdež koji se samo oseća, a ne čuje... Dok jednog dana ne zaboravimo da imamo stomačni problem, pa umesto „tihomira“ ispustimo fleku na gaće.
Javnost svojim ponašanjem opasno počinje da liči na kokoš, a poznato je da te životinje što kljucaju vrše nuždu na istom mestu na kojem večeravaju, a nisu dovoljno pametne da razaznaju šta je šta. To ume da se osveti lošim ukusom u ustima.